Voz je na stanici stajao barem pola sata duže nego što je to bilo predviđeno i taman kada su se putnici počeli kačiti po prozorima i proturati glave tražeći razloge kašnjenja, pisnu pištaljka, šine sakri bijeli dim a lokomotiva zaklapara i povuče vagone niz prugu.
Oni koji su češće putovali vozom znali su da za zastajanje na stanici ne treba tražiti nikakav poseban razlog, jer se i ti prekovremeni zastoji broje u vozni red koji je rijetko kada ispoštovan, pa su se prema tome i ravnali, uvijek računajući da će tamo gdje su krenuli stići nekoliko sati kasnije.
Možda je i bilo vozova koji su stizali na vrijeme, ali na njih putnici na relaciji Sarajevo – Zagreb, nisu stizali.
Bilo ih je trojica, i ponadali su se da će se moći raskomotiti, jer su još tri mjesta i nakon što je voz krenuo ostala prazna.
Kada je mršavi čovjek u dugom sivom mantilu prvi put provirio u kupe njih trojica su se smijali.
– Onaj debeli još pita konduktera što kasnimo. Veli da je krenuo sinu na zakletvu i da će odocniti na postrojavanje vojnika.
– Da smo kojim slučajem krenuli na vrijeme, kao što nismo, i da je pitao što ne kasnimo, to bih donekle i razumio. Vozim se ovom prugom tridesetak godina i na prste mogu nabrojati kad voz nije kasnio – smijao se puniji čovjek u prugastom odijelu.
Onaj treći se nije miješao u razgovor i činilo se da čita novine, mada je rijetko okretao listove a duže bio zagledan u brda koja su bježala iza njih.
Nisu primijetili visokog, mršavog čovjeka koji je, naslonjen na staklo, pažljivo posmatrao prvo svu trojicu a onda ostao zagledan u jednog od njih.
Voz trznu i on se odlijepi od vrata. Ponešen inercijom niz uski hodnik umalo ne udari u konduktera.
– Karte, molim! Imate li kartu?
– Nemam, kupio bih jednu – kratko će ne dižući pogled.
– Dokle, gospodine?
– Šta?
– Dokle putujete?
– Dokle ide voz?
– Do Zagreba.
– Onda jednu kartu do Zagreba.
Aparat pucnu i on uze kartu pa požuri prema kupeu od koga je trenutak prije odvojen.
Zalijepi lice na staklo od vrata zagledan u punašnog, lijepo obučenog putnika koji je cijelo vrijeme nešto žvakao.
– Moj komšija, inače čuveni poguzija, mogao je pojesti onoliko koliko mu se iznese. Bacao je taj hranu u sebe, što bi Tuzlaci rekli, ko lopatom Alije Sirotanovića. Zaradio penziju u rudniku i vazda teško živio; široka žena i puno djece pa njemu jadnom za sofrom rijetko kada bude dosta, te se kad hoće da se najede, morao kriti. Dobije platu pa kupi onu gužvu salame, vruć hljeb i litru mlijeka, skloni se iza kakva grma i dok to ne pojede ne ide kući.
– Mogo j’, znači, pojest’? – smješka se onaj preko puta.
– I raditi i pojesti je mogao, što jest, jest. Jednom je nekim poslom otišao u Sarajevo i kad je završio, đe će nego na Baščaršiju, gdje i idu svi koji dolaze u Sarajevo. Ode on na ćevape, a onaj mu veli kako nema ćevapa ali će biti ako malo pričeka. ²A ima li šta drugo dok čekam?², pita on. Tako ti moj komšija Ivan čekajući ćevape, veliku porciju bezbeli, pojede tepsiju bureka i popije dva jogurta, a u tom stignu i vrući ćevapi te i njih smahne, dok su se ostali gosti ćevabdžinice iščuđavali. Vele da se o tome još priča po Sarajevu, nikad nisu vidjeli da manji čovjek može toliko pojesti, – smije se a ne propušta da zagrize komad mesa s kamare koja leži na čistoj, bijeloj krpi ispred njega.
– Taj baš pravi poguzija.
– Zbog njega je i izmišljen taj naziv za ljude koji mogu pojesti, a da ga vidiš kako jede znao bi da se ne šalim.
Obojica istovremeno spaziše onog mršavog, koji je pokušavao otvoriti vrata na kupeu, i uspio bi da voz ne trznu a ona sila ga još jednom ne odvuče niz hodnik.
– Ode čojk.
– Vratit će se on, bit će da rijetko putuje vozom.
– A vi ste iz Zagreba?
– Nisam, odnedavno živim u Zagrebu, preselio sam se otkako sam u penziji. Žena i kćerka navalile a ni meni se nije ostajalo u Zenici i eto.
– Ja sam iz Visokog, u Zagrebu radim na građevini.
Obojica klimaju glavom i rijetko pogledaju trećeg putnika koji se ne uključuje u razgovor.
Čovjek u dugom sivom mantilu još jednom se pojavio na vratima i ovaj put ih otvorio otprve, ulazeći u kupe.
– Vidim da ima slobodnog mjesta, mogu li? – pitao je, ali nije čekao odgovor nego uđe, prođe između dvojice putnika koji su prekinuli razgovor i sjede pored onog što je čitao novine a nije prevrtao listove.
Odmah pošto je sjeo, u džepu mantila koji nikako nije pristajao njegovom mršavom tijelu pronađe samo jednu cigaretu i zapali je. Niti je pitao smeta li dim nekome od prisutnih, niti su ova dvojica u novom ambijentu mogli nastaviti razgovor.
U početku su ga gledali a onda se pozabaviše sobom; puniji čovjek u urednom kariranom odijelu nastavi jesti pileći batak koji je držao u ruci, a onaj drugi gurnu ruke u džepove, promeškolji se na neudobnom sjedištu i ukrivi tijelo ustranu kao da će leći, pa tako i ostade.
Putnik koji je ušao upadljivo je gledao čovjeka u odijelu, toliko upadljivo da ovom postade neprijatno. Pomislio je da je gladan, ali kad mu neznanac smrknut odbi ponuđeno meso kratko odmahnuvši glavom, sinu mu druga misao, koja se ubrzo i potvrdi.
– Šta je, šta me gledaš? – upita te mu vrati onaj hladni pogled, pokazujući da se ne plaši.
– Blaž Andačić?
– Jesam.
– Čuvar zatvorenika u Zenici?
– Bivši čuvar. Sad sam u penziji.
– To te, Boga mi, nimalo ne opravdava pred bivšim zatvorenicima.
– Od čega me ne opravdava?
– Zlo koje si nanio ljudima ne može otići s tobom u penziju; življe je nego što ti misliš, Andačiću.
Bivši zatvorenik, to je Blaž pomislio još kada ga je prvi put smotrio na vratima kako bulji u njega kao da je vidio duha, ali se ponadao da nije u pravu i počesto ponavljao u sebi kako ne smije dozvoliti da u svakom pogledu koji mu bude upućen, traži bivšeg zatvorenika.
Zagreb je bio preblizu da bi pobjegao od svoje prošlosti.
– A koji si ti? – upita Blaž listajući u glavi zatvorenike zeničke kaznionice.
– Sjetit ćeš se, ne moram ti ja govoriti. Malo si ih ko mene propustio kroz šake…
– Lovro Peh!!!
– Eto, vidiš da si se sjetio?! Nije ti dugo trebalo.
– Čekaj malo, pa zar ti nisi…?
– Osuđen na doživotnu. Jesam Andačiću. Vidiš da odlično pamtiš?
Blaž Andačić, penzionisani čuvar zeničkog zatvora, više nije bio tako drzak i samouvjeren, nije žvakao ono meso, a i lice mu je promijenilo boju. Gledao je u čovjeka čije je ime Lovro, a koji je nekako po dolasku u zatvor, dobio nadimak Peh. Gledao i čekao.
– Nisam pobjegao, iz naših zatvora se nejma kud pobjeći. Drugi su možda i imali ja nisam imao. A nisam imao ni namjeru bježati, ti ćeš znati i zbog čega.
– Nisi kriv?! – proguta Blaž povelik komad mesa, a crvenilo u licu se pojača.
– Tačno, nisam kriv. Pet godina sam ti to uporno ponavljao a ti si me pet godina mlatio ko vola, govorio da je to zato jer nisam kriv, a da bi me da sam kriv, tukao više i češće. Krvnički si me tukao, Blaže Andačiću, krvnički.
Blaž šuti i gleda u mršavog čovjeka krupnih očiju, kukastog nosa, izboranog lica. Gleda ga i ne miga.
Onaj drugi putnik promuca nešto kao izvinjenje i šmugnu iz kupea u hodnik, hitro za sobom zatvorivši vrata.
Bivši čuvar zeničkog zatvora sjećao se zatvorenika broj 80741, sjećao se one nedjelje kada je dovezen kroz glomaznu kapiju zatvora u dvorište i izveden iz policijskog vozila.
Blaž je imao ženu i dvije kćerke, a u zatvor u kome je on bio vlast dolazio je čovjek optužen i osuđen za trostruko ubistvo, vlastite žene i dviju kćeri.
– Ovaj je moj, – rekao je ostalim čuvarima i svi su znali, i čuvari i zatvorenici, da Lovro Peh neće dugo poživjeti bude li svake večeri prolazio kroz ručerde bivšeg boksera Blaža Andačića.
Lovro je bio jedan od onih zatvorenika koji nikada nisu priznali svoj grijeh, a koji mu je obezbijedio doživotnu robiju.
– Šta sad? – promuca Blaž.
– Sad ćemo lijepo u miru poravnati račune – likovao je Lovro, koji je dugo čekao da bi ugledao izraz na licu čovjeka koji se hranio njime ko ker komadima mesa.
– Ja nisam kukavica, Lovro. Znaš li to?
– Znam, Andačiću, znam, ja šta radi; to što si odselio u Zagreb nema veze sa kukavičlukom, al’ ima sa onom tvojom zgodnom ženicom koju je jebo ko je stigao po Zenici, dok si se ti bavio zatvorenicima. – Lovro ga je gledao u oči dok je govorio i znao da je udario tamo gdje je Blaž najosjetljiviji, jer mu je brada zadrhtala.
– To nije istina. To se tebe ne tiče…
– Kako da me se ne tiče kad si me zbog nje sa životom rastavljao? Tiče me se, i te kako me se tiče.
– To je laž! Ko god da ti je to rekao lagao je, ja nisam miješao svoj posao i privatni život.
– Posao?! – viknu Lovro. – To što si na mene potezao palicu i mlavio me nazivaš poslom? Život si mi uništio, Andačiću! Šugav, bijedan, jadan, ali ipak život. Zbog tebe sam ostario dvadeset godina za onih pet u zatvoru, zbog tebe me i danas boli svaka koska. Radio si svoj posao, e pa dobro si ga uradio, jer je posao došao tebi kad si se najmanje nadao da može.
– To nema veze sa mojom ženom. – Blaž je naglašavao svaku riječ, a Lovro se smješkao.
– Ti star, ona mlada, nisi joj mogao dati što joj je trebalo pa je to potražila na drugom mjestu. Znao si da te vara, ali si trpio i sav svoj bijes iskaljivao na meni. Ja sam sa svoje žene uradio ono za šta ti nisi imao muda, iako bi je najradije ucmekao, i mrzio si me zbog toga, je li tako? – bio je uporan Lovro, kao da mu je to priznanje moglo pomoći.
– Nije tako, nije…
– Onda si se penzionisao i procijenio da je najbolje da otputuješ daleko od Zenice, tamo gdje ni tebe ni nju niko ne poznaje. To ti je bila dobra odluka, samo da si se mogao suzdržati od povremenih posjeta Zenici. Živiš u Zagrebu što moraš, a u stvari si ostao u Zenici i tu će te kad umreš sahraniti, prestar si da bi se selio.
– Šta je to tebe briga, šta sam uradio i šta radim! Ja sam slobodan čovjek.
– I ja sam, Andačiću! I ja sam slobodan čovjek, koji je pet godina proveo u zatvoru tvrdeći da nije kriv ali ga niko nije slušao, valjda zbog toga što svi zatvorenici u početku tvrde da nisu krivi.
– Ti si bio osuđen na doživotnu, za trostruko ubistvo, čovječe, i sad mene optužuješ da sam ti uništio život. – Blaž uzdahnu pa upita: – Šta se desilo?
– Na svako zlo se čovjek navikne, a navika je valjda najgore što nam se može desiti. Kada si penzionisan ostao sam potpuno sam u zatvoru. Sa drugim osuđenicima se ni ranije nisam nešto posebno družio, a čuvari me nisu dirali. Valjda je prošlo osam mjeseci od tvoga odlaska kada je u zatvor stigla depeša da se javim sudiji tom i tom u Sarajevu i da idem sam, bez pratnje čuvara, što nije bio čest slučaj sa osuđenicima na doživotnu. Niko mi ništa drugo nije rekao, a meni opet bilo svejedno; nakon pet godina zindana nit sam mogao tugovati nit se radovati. Dali su mi moje stvari i otišao sam u Sarajevo. Sudija Ozren Ismar tri sata me zadržao u svojoj kancelariji i kada sam od njega izašao na ulicu bio sam slobodan čovjek, kome je poništena krivica a zatvorski dani izbrisani iz papira. Proveo sam pet godina u zatvoru za nešto što nisam učinio i tek kada sam se spremio da ostarim i umrem među onim zidinama, vlast me pusti i kaže mi da je sve bila greška i da sam slobodan. Kao da je to jednostavno. Teže mi je bilo priviknuti se ponovo na slobodu nego na zatvor kada sam tek došao. Saznao sam da je jedan moj davni prijatelj, čovjek na koga sam ja potpuno zaboravio, negdje u Njemačkoj sreo ženu za čije ubistvo sam ležao. Tebe je tvoja varala a mene moja napustila; pokupila djecu i otišla kod brata u Njemačku. Jesam se napio, jesam sve porazbijao i po stanu je bilo toliko krvi kao da sam ovna zaklao, ali moje krvi. Čudi me kako i tada ostadoh živ. Probudio sam se poslije dva dana; Bog mi je spremio veću patnju od one u kojoj sam bio, čekao me je zenički zatvor i ti u njemu. Ne znam kome je palo na pamet da me optuži za ubistvo i na brzinu osudi kao najgoreg katila, jer nigdje nije bilo tijela onih koje sam navodno pobio. Sud je imao krivca i nije se mnogo čačkalo oko dokaza, valjda su računali da će tijela kasnije pronaći ili ko zna šta. Nikoga nisu zanimale činjenice. Govorili su čak da sam ih spalio, ili isjekao i zakopao na različita mjesta po gradu, u njihovim očima bio sam monstrum i trebao sam platiti. A ti si me čekao iza onih zidova kao da si znao da ću doći i da nas dvojica skupa gulimo robiju, ti u uniformi čuvara a ja u zatvorskom odijelu, ti sa palicom a ja s krvavom kožom koja je stotinu puta pucala i oticala dok si je mlatio. Znaš li, Blaže Andačiću, da se moglo desiti i obrnuto: da ona tvoja ode sa ljubavnikom a da tebe zatvore u zindan i okrive za ubistvo. Jedino što ja nikada ne bih mogao biti zatvorski čuvar i tako krvnički mlatiti ljude kako si ti to radio.
Blaž Andačić je slušao, a brada mu je sve upadljivije drhtala.
Na ovom putovanju najmanje je očekivao da mu se život raspe ko ogledalo u stotinu komada, i da sretne Lovru Peha, jedinog zatvorenika koga je imao namjeru osakatiti i ostaviti da crkne zbog onoga što je učinio djeci.
– Radi… Šta te volja, ubij me ako hoćeš… Svejedno mi je…
Tišina.
Lovro ga gleda i kao da bi ga progutao, a u sebi drhti kao struna.
Onaj treći putnik stisne Lovri ruku i prvi put se umiješa u razgovor.
– Sad ste kvit.
– Jesmo li? – promuca Lovro.
– Dogovorili smo se, Lovro, ne želiš da se vraćaš u zatvor – čvrstim glasom će čovjek.
– Slab je to dogovor, pet godina života za susret sa mojim najvećim dželatom, slab, ali je dogovor i ja ću ga ispoštovati.
Na slijedećoj stanici izašla su dvojica putnika: Lovro Peh, bivši robijaš zeničkog zatvora, i čovjek koga je sud odredio da prisustvuje suočenju bivšeg robijaša i njegovog čuvara. Država je Lovru greškom osudila pa je sudija pristao na njegov zahtjev da se suoči sa Blažom, ali ne zvanično, u sudnici, nego baš ovako, onda kada Blaž najmanje bude očekivao.
Njih dvojica su na stanici ostali samo toliko dok voz nije krenuo dalje, a onda je svako pošao na svoju stranu.