Mrav je nosio oveću mrvu hljeba na leđima, strpljivo se boreći da je oslobodi od svake travke na kojoj bi zapela. Kada bi ostala u gustišu, spala sa leđa, potrajalo je dok bi je oslobodio i nastavio dugi put gurajući mrvu ispred sebe, ne odustajući, iako su šanse da je dogura do mravinjaka, udaljenog desetak metara, obraslog gustom, divljom travom, bile male koliko i on.
Pratio je tu upornost sa zanimanjem, uvlačio obilne oblake cigaretnog dima u pluća, pognut, oslonjen o visoki panj. U daljini su, kao dječje igračke čučale razbacane kuće i visoke neprirodne zgrade. Put je vijugao kao dušmanica, povremeno se gubeći iza brjegova, pa opet izranjao oku. Automobili, manji od onog mrava, prate put i žure da ga stignu nestajući daleko iza visova sa druge strane. Jednim pogledom zaokruži čeličnu konstrukciju mosta, koji je sa ove daljine izgledao kao vez na curinskim salvetama u njegovo doba, kao skakavac uhvaćen u raskorak. Kristalno zelena, samo naizgled mirna, a divlja i neobuzdana, brza i prepuna tajni, Drina je puštala mostu da misli da ju je opkoračio. Nije se mijenjala. Žurila je i proticala ljudskim životima i sada kao i onda dok se kao dijete igrao oko nje, dok se vraćao sa prvih igranki i ašikovanja, tek zamomčio. Danas drugi zabacuju štapove u njene dubine i izvlače dijelove istruhle odjeće, gnjile kosti i ugojene ribe hranjene svježim mesom, ljudskim.
– Bože moj, gdje li otiče ovolika voda i kako ne prelije? Otkud joj, bolan Vehide, snaga da samo teče, haman se ne mere umorit’, posustat’, kako ne zastane da predahne bar noću kad je niko ne gleda? – pitao ga je Kasim jedne davne večeri.
– I po noći neko gleda, k'o sad nas dvojica – smješkajući se, u šali će Vehid.
– Misliš da je zbog toga?
Pogledom opet potraži onog mrava u travi i ne iznenadi se kada ga pronađe malo dalje, sa istom onom mrvom ispred sebe. Život ga je davno naučio da snaga i veličina imaju malo veze sa rastom, no, upornost sitnih, crnih kulinih mrava i danas ga iznenadi. Odbaci cigaretu, dogorelu među prstima, i ona u nepravilnom luku nestade toneći prema gradu. Vehid se s mukom uspravi, pogledom još jednom zaokruži prema tvrđavi obrasloj u divlju, žilavu paprat, ispucalo kamenje i razvaljene zidove.
“Ljudi uništavaju sami sebe, a da neće kamenu tvrđavu. Možda joj zavide, ljudski vijek je kratak, kamen ostaje još dugo poslije”, mislio je, povlačeći nogu za nogom prema selu.
Kapelica ukrašena glomaznim krstom, kao da nije pripadala tom prostoru. Jedino je ona bila oslobođena korova i među starim umuklim zidovima djelovala je mladalački, svježe. Kao amaterska mrlja četkicom po Pikasovoj slici, čija vrijednost nadilazi ljudski vijek i nesigurno vrijeme. Kao uljez, nazor zasađen cvijet maka u vrtu, među povrćem. Sama i stidljiva kapelica je strpljivo čekala da je maknu sa ovog mjesta tišine. Zemlja i vazduh i ovo kamenje bili su stranci, ili je to bila ona. Prepoznavala je znakove da nije dobro došla, ne na ovo mjesto, u ovo vrijeme, na ovaj način; u vjetru, zvjezdanom nebu ovjenčanom mladim mjesecom, zalazećem suncu, u mravima koji se drže dalje od nje u svemu.
Niko ne zna, a svi pričaju, zna samo on i on šuti, dođe svaki dan i šuti. Kapelica isprati pognutu priliku i ostade sama da čeka još jednu zvjezdanu noć. Vjetar je prebirao oronulo kamenje staroga grada, provlačio se kroz uske prozore i u velikom luku obilazio uljeza, pazeći da ga ne okrzne.
Vehid se spusti u selo da klanja jaciju, večera i da rano ode da sklopi oči i čeka san. Dan je imao istu boju kao prije toliko godina i on je molio Boga da mu snom uskrati sjećanja. Godine zidaju svoju kulu i prođu, zavaraju, a ljudska prolaznost povije leđa ostavljajući zadnju kuburu na krovu za kraj. On se smrti nije bojao, bilo ga strah života.
Kasim ga te noći, dok se vraćao sa pilava, nije pratio. Ostao je sa curom, pripit i veseo, spavat će kod tetke. Pun snage, mladosti koja se nemilice trošila, popeo se starim putem do Kule i tu zanijetio da klanja. Gledao je rasute zvijezde kao dukate i potpuno predan molitvi priveo kraju namaz koga će se sjećati dok god bude živ. Krio je od babe da puši, a propušio se rano, uz Kasima, i nije mogao drugačije. Sjede na kamen zagledan u svijetlo ispod sebe. Drina se igrala sa mjesečevim zrakama i puštala nebu da se kupa u njenim hladnim dubinama. Nije bilo vjetra, ni daška.
Nije se zapitao šta radi žensko čeljade u ovo doba na Kuli. Niti je znao, niti htio da zna kako se stidljivi momčuljak zapleo u guste, crne kose, nestao u očima boje Drine, kako je svanulo, a on je još uvijek sjedio na onom istom kamenu i pričao sa njom kao da se znaju stotinu godina.
Nije više išao na pilave, igranke i prela, mada je s mukom objašnjavao babi šta radi i gdje se smuca po svu noć, smišljao svaki put nove razloge u koje babo nije vjerovao, Kasimu slagao da spava kod hudovice Birkićke, samo da ga se otarasi. Noći je provodio na Kuli opčinjen ljepotom, zaljubljen prvi i posljednji put.
– Ti si svjetlo, iz tebe isijava, zasljepljuje svjetlo, ja, ja nisam ništa, tek djevojka koja je presretna što je s tobom – govorila je, a njemu se stiskalo srce.
– Nemoj tako, Nidžara, ako je neko svjetlo, Božje, Allahovo, Stvoritelja svjetova, onda si to ti. Da te nema, dok te nije bilo, nije bilo ni mene, nisam znao da me ima – uzdisao je Vehid.
Ispod njih gasila su se pa ponovo palila svjetla, ljudi lijegali i budili se dočekujući novi dan, a njih dvoje zagledani, čudili su se kako noć brzo proteče. Dane je provodio u bunilu, ne pamti kako, živio je i čekao samo noći, samo za svoju Nidžaru. Nije je pitao mnogo, bojao se, bilo ga strah da je ne izgubi, da se jedne večeri ne pojavi na Kuli, bojao se svoga straha.
– Ne budi žalostan i nemoj me pitati to što namjeravaš. Ti znaš odgovor, ti ćeš znati daleko prije svih ostalih! – šaputala mu je, a on drhtao od želje da je povede kući, da mu bude žena, a babi snaha, da bude njegova pred Bogom i ljudima. Mrsila mu je kosu i samo te noći spustila usne na njegove. Da je tražila dodirnuo bi zvijezde, donio jednu i spustio joj na dlan, zaustavio Drinu da ne teče, sve bi uradio te noći, samo da je tražila.
U selu su pričali da je Vehid hadžije Muzafira nagraisao, viđaju ga, vele, u gluho doba noći na tvrđavi, hoda po mraku, a danju sanjiv i mrzovoljan.
Kasim se ubrzo oženio, a on više nije išao na tvrđavu. Nije je bilo, nije dolazila, nigdje nije bilo njegove Nidžare. Hodao je, tražio, obilazio, pitao, noćima čekao na Kuli, a znao je da neće doći, ljudi mu se smijali, a on nije mario. Više nije došla na tvrđavu, više nikada je nije vidio.
Hadži Muzafir, otac mu, vidi da će sin jedinac otići glavom, pa ga posla u Medresu u Sarajevo da izuči nauke, udalji ga od Kule gdje zore dočekuje. Prvu godinu je jedva završio, a onda su Nidžara i noći provedene na Kuli kao magla nestale u sjećanju. Kada je završio školu, bilo je najbolji student, poslali ga da se usavrši u Kuala Lumpuru. Obišao svijeta, naučio jezike, uvijek sve znao prije drugih, a nije znao kako zna. U zrelim godinama se vratio u svoje selo umoran od putova. Oženio se kasno i dobio dva sina. Zbog čega je u starosti zajmio građevinu u kojoj će se ljudi moliti Bogu i gdje će moći ugasiti žeđ, to niko nije znao, a on nije pričao. Ustao je jedno jutro, okupio sinove i rekao da će biti tako i tako i bi. Naviknuti da očeve odluke bez pogovora poštuju i ne sumnjaju u njih ni trunke, sinovi nisu mnogo ni pitali. Pred rat Vehid je završio hajr česmu i hram Božji, kako mu je u snu i rečeno, mada je znao da će izgorjeti i da će je zli dusi raznijeti na sve strane.
Drina je tekla pomiješana sa razrijeđenom ljudskom krvi, odavno se već nije ogledala na nebu, a kamena građevina zaklela se na tišinu.
Deset godina poslije, on se vratio, star i povijen. Taj dan je mirisao na mladost, na ono prvo veče i sišao je u “Zvonasti grad”, sada tuđi i stran, prekriven krvlju i ljudskim kostima. Do njega nisu dopirale riječi mržnje koje su mu sterali današnji stanovnici grada. Kupio je na pijaci potrebne namirnice za sedam dana i kroz gužvu se vraćao kući. Na drvenim daskama u bescjenje su se prodavale knjige i on zakači izbačenu policu i obori samo jednu debelu, požutjelu. Knjiga pade pred staračke noge i otvori se. Zastade, suočen sa visokim, mršavim čovjekom. Pruži mu novčanicu i knjigu steže pod miškom. Vehid je čitav svoj život čitao znako- ve i dok se penjao prema selu, čučnu na jednom brijegu da bolje zagleda knjigu što mu se sama ponudila. Rijetka knjiga vrijedila je daleko više od onoga koliko je on platio zadovoljnom trgovcu, govorila je o vremenu stotinama godina unazad. O bitkama i ratovima, o starom gradu koji tada nije bio star, tek se gradio. Sa jedne od rijetkih slika, urađene rukom nepoznatog umjetnika, smiješila mu se vladarka Kule grada. Imala je dugu, kao noć crnu kosu, oči boje Drine, nikada se nije udavala i umrla je zajedno sa svojom tvrđavom, tačno na današnji dan. Njegova Nidžara.
Vraćajući se, zastao je na istom onom mjestu. Kamena na kome su sjedili odavno nije bilo. Popušio je cigaru, gledao mrava kako se bori sa mrvom hljeba koja je ostala iza uljeza i došao kući.
Ona je znala, sada zna i on. Nikad se više prelijepa Nidžara, vladarka tvrđave neće zasmijati na kamenu stare Kule, nema kome.
MEHMED ĐEDOVIĆ
Iz knjige OSLUŠKIVANJE