U poodmaklim pedesetim Sevret i njegova žena Sadika mogli su biti zadovoljni postignutim u životu. Njihovo dvoje djece svršili su studije, Nermin medicinu, a Indira pravo i oboje već nekoliko godina rade u uspješnim gradskim firmama. Odselili su od roditelja, uz njihovu pomoć riješili stambeno pitanje i do kraja godine Sevret i Sadika potiho maštaju da im se barem kćerka uda pa da i unuče dočekaju. Rijetko ko se mogao pohvaliti onime što su njih dvoje ostvarili; no oni su i dalje ostali skromni ljudi, spremni da pomognu u nevolji i klone se ogovaranja i zlobnih podmetanja da bi drugome napakostili i naškodili.
Njih dvoje su se slagali kao rijetko koji bračni par. Zna li se da su u braku više od dvadeset godina svi njihovi prijatelji im zavide. Dok su se drugi svađali, mirili i razvodili, oni su se savijali oko djece i kuće. Ulagali su u golemu kuću koja je tek prije koju godinu potpuno završena.
Silne pare su potrošili da sve u kući bude onako kako oni žele. Luksuzni namještaj, rijetki ukrasi, skupe slike poznatih umjetnika, regali puni knjiga u kožnom uvezu koje su lijepo izgledale i činile kuću otmjenijom mada su ih Sevret i Sadika rijetko u ruke uzimali.
U avliji, u prigradskom naselju Šljivići, gdje su imali kuću; ispod samih prozora, stajao je Sevretov golf 5, njegov ponos i dika. Od kako je počeo voziti automobil, a to je bilo onda kada je sam sakupio pare, sam položio vozački i sam, radeći najteže poslove po Libiji uspio kupiti golfa jedinicu; ostao je vjeran golfovima. Kako su godine prolazile bivalo je teže i lakše, kriznih perioda i onih kada su mogli biti komotniji, i sve se moglo zamijeniti ali je golf ostajao. Trebalo je više od dvadeset godina da izmjenja sve ranije serije i namiri se na auto star tek sedam godina, golf pet.
Stojao bi Sevret pored golemog prozora u dnevnoj sobi i divio se svom automobilu. Održavao ga je i dotjerivao koliko je mogao, prao i brisao svakodnevno.
Mnogo Sevretovih poznanika se nije slagalo sa njegovim načinom života, mada mu to nikada ne bi rekli. On je život provodio od kuće do posla, od auta do djece i rijetki su oni koji su se mogli pohvaliti da su ga ikada vidjeli u kafani da pije pivo, ili na bilo kojem drugom mjestu gdje bi se, po njihovom, opustio. Zato su ga svakodnevno viđali u avliji kako kosi jedva poraslu travu, čisti oko teške, betonske ograde, premeće nešto po podrumu, u malom vrtu ispod kuće priprema lijehu za krompir i luk. Kuća je bila njegovo utočište, konop za koji se čvrsto držao da ne padne i dok je kuća bila takva kakva jeste, i njegova žena u njoj, sve životne izazove lakše je dočekivao i borio se sa njima.
Te večeri je, kao i uvijek, prije spavanja sa prozora je osmotrio golfa parkiranog ispred kuće, a onda se zavalio u udobni krevet, pored žene i zaspao mirnim snom.
Jutro je donijelo nemir i dobro uzdrmalo Sevretov svijet. Ustao je kasnije nego obično, razvlačio se po krevetu i izležavao kao rijetko kada. Njegov ljepotan nije bio na svom mjestu.
Kada je izašao iz kupatila umiven, obrijan i opranih zuba, nije se mogao pohvaliti da se baš najbolje osjeća. Kao da je sanjao ružan san pa negdje duboko u njemu ostala klica praznine kojoj nije znao objašnjenje jer se ni sna nije sjećao.
Pogledao je kroz prozor razgovarajući sa ženom i mirno sjeo za sto da doručkuje. Onda opet ustao i prišao prozoru. Tek tada je potpuno svjestan vidio da auto nije tamo gdje ga je sinoć ostavio.
Nije doručkovao niti je taj dan išta jeo. Izašao je ispred kuće, prošetao okolo, zavirio u svaki ćošak kao da je auto igračka sa kojom se dijete igralo pa je zaturilo u neki kutak.
Ovo je za Sevreta bio šok, a u šoku se ljudi ponašaju sasvim nepredviđeno. Nije znao šta da uradi, kome da se žali…
Sjetio se policije i nazvao stanicu.
Nekoliko sati kasnije pred kućom su se parkirala patrolna kola. Dvojica policajaca, običnih i nezainteresovanih, napravili su zapisnik, zapisali koješta u svoje blokčiće koje su ponosno vadili iz džepova na košuljama, popili kafu sa Sevretom i Sadikom, pozdravili se i otišli.
Ostavili su ga da se sam snalazi sa svojim nemirom i onim strašnim osjećajem nemoći i izdaje.
Nije znao kako mu je prošao taj dan. Bunilo u kojem je jedva registrovao šta radi. Žena ga je uzalud smirivala pozivajući se na policijsku stručnost i zakon. Naći će oni njihova kola, to im je posao, tješila je i njega i sebe, a vidjelo se da ni njoj nije bilo svejedno. Ni Sadika nije mogla pojmiti taj stepen bezobrazluka da se nekome uđe u avliju, u kuću i uzme, ukrade nešto što nije tvoje.
Noć dugo nije donijelo san. Prevrtali su se po krevetu, stenjali, uzdisali, ustajali da popiju čašu vode.
Tek kasno su svladani umorom utonuli u san bez snova, oboje.
Spavali su kao mrtvi, nisu se okrenuli do jutra, a ujutro oboje, zajedno ustali. Sevret je namjeravao popiti kafu, a onda pravac u policiju da priupita ima li ikakvih informacija o njegovom automobilu.
Po običaju je pogledao kroz prozor i opet sjeo za sto u kuhinji. Ništa nije bilo neobično, osim što je na istom onom mjestu gdje je bio i noć ranije stajao njegov golf. Odskočio je od stola kao na oprugama i prišao prozoru. Automobil je stvarno bio na svom mjestu, kao da ništa nije bilo.
Strčao je zgrabivši ključeve sa komode u hodniku i u nekoliko koraka bio pored kola.
Obišao je oko kola otvorenih usta, pomilovao ga kao da miluje dragu životinju. Da, bio je to njegov ljepotan, nema sumnje. Nije oštećen, gume su uredne, sve je na svom mjestu.
Otključao je oprezno, zavukao glavu i osmotrio po sjedištima. Sve kao što je i bilo. Isti miris, sve čisto, utegnuto, bez truna prašine.
Sjeo je i upalio. Motor poslušno zazuja i on se malo iznenadi kada vidje da je rezervoar sa gorivom pun do vrha.
Tek tada na sjedištu suvozača primjeti papir.
Dok je Sevreta oblijetala oko kola, sretna i nasmijana, on je sjedio unutra i čitao poruku koja je bila jedini dokaz da sve ovo nije sanjao.
Poštovani, Sevrete.
Primite moje najdublje i najiskrenije izvinjenje zbog neprijatnosti koje sam Vam pričinio pozajmivši Vaš automobil. U pitanju je bio hitan slučaj, a u takvim situacijama sve je dozvoljeno.
Da nije bilo Vaših kola jedan mladi život bi se ugasio prije vremena…
Kao znak zahvale ostavio sam Vam nešto novca u pretincu za sitnice, tu su i dvije karte da sa suprugom provedete ugodan vikend na planini i da zaboravite šta se desilo.
Hvala Vam još jednom.
P. S. Rezervoar sa gorivom je pun kao što je bio i kada sam sjeo u auto.
Nije očekivao da se taj neko još i potpiše, bilo bi previše. Pronašao je nešto novca i rezervacije za hotel Euro na planini, za dvije osobe, sve kao što je i pisalo.
Kada je, nešto kasnije sa ženom pokušao analizirati šta se zapravo desilo, nije imao odgovore ali je pretpostavkama dopunio nejasna mjesta. Sada je bio dosta bolje raspoložen, komotan toliko da je žena nasula jednu ljutu koju je trznuo ko u mlađe dane.
Nazvali su hotel Euro. Njihove rezervacije su bile uredne. Vikend za dvije osobe, sve plaćeno, očekivali su da ih nazovu.
Zbunjeni su bili Sevret i Sadika i to je istina. Kome se to još dogodilo da mu u jednom danu i jednoj noći naiđe toliko uzbuđenja sa kojim su se jedva mogli nositi. Bili su sretni kada je auto vraćen puno više nego što su bili nesretni kada su vidjeli da ga nema.
A onda ta poruka. Nekome su kola trebala i on ih je uzeo iz njihove avlije, tek tako, uzeo, pa ujutro vratio izvinjavajući se. Nešto tu ipak nije štimalo.
Pa onda novac i rezervacija vikenda u hotelu. Ko to još radi, gdje to ima.
Očito je da su namjere onoga ko je uzeo pa vratio njihova kola bile čiste. Fin neki čovjek, baš mu bilo neprijatno što je tako bilo, vidi se to iz poruke, i onda je da bi se izvinuo rezervisao vikend za njih dvoje. To Sevretu ne bi palo na pamet. Tako je Sadika konstatovala, a Sevret je dopunio hvaleći čestitog čovjeka kome je zapelo pa je morao uzeti njihova kola.
Hvalio ga kao da mu je ovaj rod rođeni, pa i on bi tako da je morao, da stisne, da nema druge, da je život u pitanju, tako je Sevret besjedio sretan i zadovoljan kao da je sanjao neki lijep san, prelijep, pa mu čitav dan onaj topli, sretni osjećaj titra u grudima.
I nisu se mnogo premišljali, spakuju se koliko sutradan i pravac hotel Euro, da iskoriste rezervaciju, da naplate duševnu bol koju su pretrpjeli onda kada su vidjeli da njihov ljepotan nije na svom mjestu.
Ko bi se tada sjetio da nazove policiju, pa ni djecu vlastitu nisu nazvali da im kažu kuda idu i zbog čega. Računali su, kada se vrate, sretni i odmorni, onda će riješiti te detalje a djecu nazvati da se pohvale da se i njima nakon toliko godina desilo čudo.
Dva dana za čas prođu. Još kada se odmaraš onda još i brže i eto ih nazad kući.
Kada je Sevret otključao ulazna vrata i ušao u golemu kuću zatekao ju je praznu. Ništa nije ostalo, sve sobe, namještaj, umjetnine, dragocjenosti, slike, zlato, sve je nestalo, kuća je bila detaljno očišćena.
Sevret je bio u potpunom šoku, kao i Sadika kada je stigla policija. Gledali su u prazno, jedva da su mogli odgovoriti na postavljena pitanja. Gdje su bili, šta su radili, ko je znao da ih nema kod kuće…
Pitanja su pljuštala, a oni nijemo zurili u uglačani pod laminata svoje prazne kuće…
Sada je bilo malo jasnije zbog čega im je plaćen vikend u hotelu na planini, i vraćen auto, jer to je bila trunka prema onome što im je odnešeno iz kuće.
– Nije to više kao nekad, ja ti kažem da nije, sve se iskvarilo. Nekad se znalo ko je lopov, a ko nije, znalo se i svako je radio svoj posao. Danas za nekoga misliš da je pošten čova jer tako izgleda, uglađen, izbrijan, miriše na mošus, skupo odijelo, kravata, cipele, kad ono lopov i to od onih što će ti zalogaj iz usta uzeti da ne mignu.
Drugi odrpan, siromašno odjeven, mršav, bradat, misliš lopov koji će ti iz očiju ukrasti kad ono opet greška jer ta poštenjačina je i gladna i žedna jer živi kako je odlučio.
I svi nabavili cuke, pred svakom kućom koliba, a u kolibi pas. Pasmina dodž- domaća, obična džukela. Misle, kuće su im sigurne ako je pas pred kućom, al’ šipak. Te džukele se plaše kad miš zašušti u mraku, a i da se ne plaše, da su ljuti i golemi ko lavovi džaba je to.
Onako kako neko zaradi zvanje majstora, jer nije to lahko, valja dokazati da si majstor i majstorom ne može biti svako, to zvanje se stiče godinama upornog rada. Tako je isto teško i još teže biti pravi lopov i ostati to čitavog života.
Rado se sjetim kad smo Semo i ja radili po Frankfurtu; ala je tad bilo posla samo ako si htio raditi; ima ga i danas, ali ja više ne mogu u Frankfurt, protjerali me i to zbog gluposti.
– Nije glupost Ljubiša, potukao si se sa Semom zbog plijena, niste se mogli složiti oko podjele, šta li, i to ste se tukli na javnom mjestu; tako ste i privedeni u policiju, glas inspektora Milana Kotura bio je miran.
– Da nije bilo te glupe tuče nikad nas ne bi otkrili. Semo se u stvari zove Goran, obojica smo u Njemačkoj koristili druga imena, ti to znaš…
– Znam Ljubiša, ti si bio Kerim.
– On je pohlepan, ne zna za mjeru, srlja, površan je, nema živaca da se pritaji, da je sam radio davno bi ga upecali. Nisu Nijemci glupi, al’ mi smo puno pametniji nego što oni misle.
– Ti si bio mozak operacije?
– Operacija. Radili smo tamo pune tri godine i nešto malo jače. Da sam uspio prenijeti sve što sam stekao u tom periodu moglo bi mi biti da lijepo i komotno živim više godina.
– Sve su vam oduzeli kada su skontali da ste vi trojka koja operiše po kućama i stanovima.
– Jesu, ali nisu baš sve…
– Ko je bio taj treći, o njemu mi nisi govorio?
– O, taj je bio potencijal. Angažovali smo ga povremeno i on je dobijao najmanji dio kolača i nikad se nije bunio, a bio je pouzdan. Neki patuljasti Rus, Raskov Ilja, ako mu je to bilo pravo ime i prezime. Jednom ja saznam da je neki lovator otputovao sa ženom na tri dana u Italiju. Nisam ja bio običan lopov inspektore, ulagao sam u posao, planirao.
Odem sa Goranom u radnju i kupimo dobar trosjed. Onda obučemo kombinezone na kojima je istaknuto ime firme za dostavu i ponesemo taj trosjed u zgradu pa do stana lovatora. U po dana uđemo u zgradu, u lift, pa pred vrata stana i bučni smo dok nosimo namještaj, galamimo i trudimo se da nas čuju i vide. Stan naravno zaključan, ali mi zvonimo, hlupamo na vrata, ne odustajemo dok komšija preko puta ne otvori privučen bukom i ne saopšti nam da su oni koje tražimo otputovali. Sa onim trosjedom u rukama ja objasnim da je to kupljeno i rečeno da se dostavi na ovu adresu i to danas. Komšija, pravi sumnjičavi Nijemac, plav i buljav, nasjedne na moju priču.
Ima on ključ od stana, ostave kod njega ako bi procurio plin ili kakav drugi belaj da se desi. Otključa komšija vrata a mi onaj trosjed ostavimo u hodniku praćeni njegovim budnim pogledom.
Roba isporučena, svi zadovoljni. Sutradan se vratimo na istu adresu sa manjim, staklenim stolom i zvonimo komšiji na vrata. Izvinjavamo se, došlo je do greške, trosjed je trebalo isporučiti na drugu adresu a ovdje je naručen stakleni sto. Ovaj nerado otvara vrata stana, ja i Goran ostavimo sto u stanu i dobro zapnemo da iznesemo trosjed. Ubacimo ga u moj kombi koji čeka pred zgradom i pravac skladište. Nikada nismo išli kući odmah poslije posla, nego se uvjerimo da nas niko ne prati pa tek onda.
Skladište smo napunili do vrha različitim vrstama robe; to su napuštene fabričke hale, na periferiji grada koje mi iznajmimo za male pare. Imali smo tri takva skladište u Frankfurtu.
I šta misliš, kako smo opljačkali onaj stan?
– Gdje je bio patuljasti Rus koji je radio sa vama?
– Pravo pitanje. Raskov je bio u trosjedu. Unijeli smo ga u stan i ostavili. Kada su se vrata za nama zaključala on je izašao i pokupio sve dragocjenosti, otvorio sef u kojem je bila značajna suma gotovine, pokupio zlato, sve što se moglo, pazeći da ne ostavi tragove. Sutradan smo ga iznijeli zajedno sa trosjedom koji je bio dosta teži nego prilikom unošenja. Plijen je bio veći nego što smo očekivali.
– Pametno.
– To sam ja smislio, to sa dostavom namještaja. Valjalo je, doduše malo prepraviti taj trosjed da u njemu bude dovoljno mjesta, ali se isplatilo.
– Dani slave su prošli, mora da ti fali to vrijeme?
– Pravom pušaču nikada nije lahko prestati da puši i ko god kaže drugačije laže ili nije bio pravi, ali ako imaš snažnu volju sve je moguće.
– Doduše, velika je vjerovatnoća da se opet propušiš; nikotin je droga…
– I to je istina, ali ja sam prestao, taj dio života je daleko iza mene, ne bi valjalo da se vraćam starom zanatu u ovim godinama.
– Vjerujem da jesi, znao bih da lažeš…
Milan ga je gledao direktno u oči, uporno, prateći svaki njegov pokret.
Ovaj je bio miran i smješkao se.
– Znaš li koliko puta mi je policija pretraživala kuću i privodila me otkako sam se vratio? Čini mi se, gdje god ko šta ukrade oni pravo meni na vrata.
– Ne možeš im zamjeriti, prati te stara slava.
– Nikad ništa nisu našli, znaju da sam se povukao, u penziji sam, živim mirnim životom, imam unuke… Ti si, Milane, pametan čovjek, ko da nisi policajac, sa tobom se može pričati; oni drugi ništa ne pitaju, upadnu u kuću u po noći i odmah pretres i privođenje…
– Rade ljudi svoj posao…
– Izem ti takav posao kad uznemiravaš čestite ljude…
Promrmlja Ljubiša sebi u bradu a razgovijetno upita:
– Bi li ti mene, inspektore uhapsio?
– Što da te hapsim?
– Ovi drugi ne pitaju što da hapse nego odmah vode, a ti dođeš i popričaš sa mnom kao sa čovjekom. Da znaš da ja to cijenim…
– Drag si mi čovjek, Ljubiša, i ne bi volio da te hapsim, a ako to budem uradio bit će sa razlogom…
– Zato jer sam opet počeo da pušim…
Milan se osmjehnu.
– Ima različitih vrsta pušenja.
– Ima i različitih vrsta cigara. Ima ona debela, kubanska, skupa, imaju ove normalne, ima i duhan pa motaš…
Dok prstima oponaša motanja duhana Ljubiša se smješka.
– Ostaj u zdravlju Ljubiša, odoh ja.
– Jesi li to svratio poslom ili onako…
Kotur ne odgovori praveći se da nije čuo, ali je Ljubiša odlično znao da je inspektor Milan Kotur uvijek na poslu i da sa njim nije razgovarao tek tako.
Neko pametan i strpljiv zadnjih mjeseci je odradio nekoliko poslova i Milan je njuškao okolo.
Policija je bila nemoćna, nije mogla pratiti tragove jer tragova nije bilo, a pljačke su izvršene u po dana i svima pred očima.
Bilo je očito da je to djelo profesionalaca, a takve ne može uhvatiti bilo ko.
– Gladan čovjek u glavi ima samo jednu misao, da se najede, i tek tada, sit, može razmišljati o svemu ostalome. Ja sam, da budem iskren u tim prvim danima u Njemačkoj bio više gladan nego sit. Ali kada jednom ogladniš i to tako da ti se zavrtoglava i misliš da ćeš umrijeti, onda se potrudiš da se to više ne desi. E, tako je bilo sa mnom, ogladnio i nakon toga pristao na sve da mi se to više ne bi ponovilo.
Svaka izgovorena riječ Gorana Aleksića, lopova koji je radio sa Ljubišom praćena je pažljivim pogledom inspektora Milana Kotura.
– Brzo si se snašao?
– Tamo ti niko neće pomoći, gledat će te da iskrvariš nasred ulice, a neće ti prići da pomognu, zapad je to, hladno i daleko. Nije trebalo mnogo da skontam kako preživjeti u takvom svijetu, i preživio sam. U početku je bilo i batina, ulove me u krađi, istuku u parku, svašta je bilo, samo sam od policije bježao kao od zmije, bilo me strah. Jednom, gladan ko vuk, uđem u restoran ni previše luksuzan ni bijedan, već onako osrednji. Uđem, skinem sako, prebacim preko naslonjača stolice, ključeve od auta i stana izvadim i stavim na sto, kao i cigarete, skupe. Tamo te prosuđuju po odijelu, pa sam se ja trudio da se ne oblačim ko zadnja fukara. U tom restoranu sam se najeo i napio da mi je moglo biti tri dana. Sve što je bilo na meniju probao sam, ali nisam pretjerivao, nego fino i kulturno, predjelo, glavno jelo, salate, slatko, vina, sladoled, pa opet vino… Jeo sam polahko, naručivao kao neko ko zna šta naručuje mada sam neka od tih jela vidio prvi put u životu. Znao sam da me iza nekih odškrinutih vrata pažljivo posmatraju. Dva-tri puta sam, ustao iza stola i otišao u toalet, polako, ležerno, a onda, kao da mi zvoni telefon ustanem pa pričam pa izađem van restorana i opet se vratim. Kad sam se dobro najeo a nisam pojeo ni polovinu od onoga što sam naručio ustanem i polako izađem iz restorana, malo odmaknem niz ulicu a onda bjež. Vjerujem da je prošlo barem pola sata prije nego što je iko primjetio da me nema. Na stolici ostao sako koji me koštao cijelu jednu marku, a na stolu svježanj ključeva koje sam našao u nekoj napuštenoj sobi. Tada sam valjda prvi put, hrabro uletio, rizikovao i dobro se najeo. Bez rizika, vidio sam, nema ni nafake, od tada sam rizikovao.
– Kada si upoznao Ljubišu?
– Znali smo se mi od ranije, iz istog smo kraja, ali nismo znali da smo u istom gradu, sve dok se ne sretosmo, i to u gužvi na rasprodaji odjeće.
– Tada ste počeli raditi zajedno.
– Nismo odmah, malo me on provjeravao, ali mu je ubrzo trebao pouzdan pomoćnik, sjetio se mene i eto…
– Pokazalo se da ste dobar tim…
– Pa jeste… Nikad mi nismo krali toliko da se obogatimo jer smo pazili na policiju, ali nismo bili ni gladni, a ja sam sebi čvrsto obećao da više neću gladovati šta košta da košta…
– Ljubiša priča drugu priču, hvali se…
– …
– Zašto su vas izbacili iz Njemačke, potukli ste se oko podjele plijena ili šta…
– Mi ovdje ne možemo odgovarati za ono što smo uradili u drugoj državi, je li tako?
– Tako je, Gorane, nemoj da se brineš oko toga…
– Pa što me onda dovedoste u ovu sobicu gdje se osjećam kao lopov i što me ispitujete…
– Ja sam policajac Gorane, a ti bivši lopov… Više to ne radiš, ne kradeš više, je li tako?
– Tako je, to je bilo u Njemačkoj, ovdje u svojoj zemlji ne kradem…
– Pa od čega živiš? Koliko znam nigdje ne radiš.
– Živim, drugačije je to kod nas, ovdje ne mogu ogladniti ni kad nigdje ne radim kao tamo…
– Ne reče ti meni zašto su vas deportovali…
– Sami smo se vratili. Nije nas niko istjerao. Obavili smo jedan dobar poso i vratili se da se malo primirimo…
– Reci mi još samo nešto i možeš da ideš. Puši li Ljubiša?
– Puši ja šta radi, taj će pušiti dok ne umre, što te to zanima?
– Ništa, onako…
– Mogu li sada ići?
– Možeš Gorane, slobodan si, ali ne idi nigdje daleko, možda zatrebaš…
Trebalo je prevrnuti arhivu i zagledati dokumentaciju iz tog perioda, a i to je Milan Kotur uradio. Tih dana je nestao jedan audi Q7, skupo i dobro vozilo. Vlasnik nije prijavio policiji nestanak, ali i policija ima svoje izvore iz kojih dobija informacije, naročito kada su specifične krađe u pitanju. Vlasnika je lopov nazvao i rekao mu da se njegov automobil nalazi u Frankfurtu, na parkingu tom i tom i da dođe po njega, ako mu je do kola. Vlasniku ne bude mrsko nego se spremi i u Njemačku. Iznenadi se kada na rečenom mjestu pronađe svoj automobil i vrati se sa njim u Bosnu. Druge noći kada se vratio, auto je ponovo nestao, neko ga ukrao i to profesionalac jer takva vozila ne može otuđiti amater.
I opet je, za čudo, dobio poziv. Isti glas mu se javio, izvinio se zbog pričinjenih neprijetnosti i javio mu da su kola u Brčkom, na parkingu iza robne kuće i da više neće biti otuđena, barem ne od njih. Tako je i bilo.
Očito je, mislio je Kotur kasnije, mudri lopov iskoristio tuđe auto i drugog vozača da mu ovaj nešto preveze iz Njemačke, a onda opet pozajmio kola da to uzme od tamo gdje je upakovao. Poklapa se to sa periodom kada su navodno Ljubiša i Goran vraćeni iz Njemačke. Zbilja nije bilo nikakvih dokaza o deportaciji ove dvojice lisaca.
Taj njihov zadnji, veliki posao o kojem je govorio Goran, značio je krađu u po bijela dana i to sa kamionom firme za preseljenje. Tako su opuhali jednu vilu u predgrađu Frankfurta, očito se uplašili i zaključili da je najsigurnije da se primire, tako što će se vratiti u Bosnu.
Zanimljivo je, mislio je Kotur, jer su kamion za preseljenja vidjeli i ispred kuće Sevreta i Sadike Musić. Jedan takav kamion odvezao je sve stvari iz njihove kuće, a za lopovima se, ako je vjerovati policiji još traga.
Ljubiša i Goran granicu su prešli dosta brže nego što je Kotur mislio da hoće. Vratili su se u Njemačku istoga dana kada je ispitao Gorana. Bilo im je jasno da su pogriješili što su bilo šta radili u Bosni, a znali su da Milan Kotur neće odustati dok ih ne strpa u bajbokanu.
Milan se smješkao dok je razmišljao o njima dvojici. Vidio je Ljubišu kako maše rukama i govori: Ako već moramo u zatvor onda je bolje da to bude u Njemačkoj, u Bosni su svi ionako u zatvoru…
Goran ga je slijepo slušao i konstatovao da on više neće da bude gladan ni u svojoj ni u tuđoj zemlji.
I otišli su…
MEHMED ĐEDOVIĆ