Divlji krmci su i ranije silazili u selo, mada nikada tako često i u tolikom broju. Namnožila se divljač duboko u planinskim prostranstvima čiju sigurnost je napuštala noću i u rano jutro u potrazi za hranom. U lijehama, krompirištima i žitu ostajala je pustoš, duboki tragovi paponjaka u vlažnoj zemlji, polomljeno klasje žita, izrovljen krompir i sasušene cime. Njive bliže šumi su stradale prve, onda su se krda divljih svinja, ohrabrena i gladna, spuštala sve niže a odrasli, smioni veprovi zašli bi i među kuće. Fehimova Šemsa se klela da je one noći kada se vratila sa Salihove svadbe, pa od uzbuđenja dugo nije mogla zaspati, privučena lomljavom ispod prozora lijepo mogla osmotriti crnu grdosiju od, bar trista kila kako lomi njen brižljivo njegovan Jasmin. Ukočila se od straha i vriskom usnule ukućane digla na noge, pokazujući polomljene grane razbucanog cvijeća, plakala od straha i ponavljala da ga je rukom mogla dotaći da je smjela.
U nekoliko navrata su i drugi imali slične susrete, od straha bježali, penjali se na visoko drveće, preskakali ograde i spas tražili u ograđenim avlijama.
Bilo je i hrabrijih, koji su, sate provodili na drveću sa sjekirom ili jakim kocem čekajući krmke. Kao iz inata, prošle bi noći, a da se svinje ne spuste u selo.
Oteklih očiju, malaksao od čekanja, Hazim je zaspao na staroj jabuci i pao sa grane poput ucrvale Šarenike. Njegov pad je uzbunio svinjsku obitelj zabavljenu u Džemalovom žitu pa je, onako sanjiv, jedva živu glavu izvukao.
O susretu sa divljači su pričali jednako, oni koji bi se s prvim mrakom zaključavali u kuće, kao i oni koji bi se zapili u Aljinoj prodavnici pa tek pred jutro banuli kući, ili valjali sa putenom i džometnom Džemilom na obližnjim njivama. Koliko god da je bilo štete na usjevima, bilo je i koristi, jer su svinje postale izgovor za svaki pasjaluk u mahali. Zato su lovci dočekani sa oduševljenjem kao i sa blagim prezirom.
Nakon dva dana povremene pucnjave duboko u šumama, na sirovim bukovim granama lovci su svukli šest rasnih krmaka iskešenih zuba.
– Boga mi, dohakaše im lovci – radosno je izjavio Hazim, a seoski pjano i kurvar, redovni gost pred Aljinom prodavnicom, Džemail, tiše dodao:
– Dohakaše, i krmcima i nama.
Zaplašena divljač, od tad, silazila iz planine, toliko rijetko da se malo ko mogao pohvaliti viđenim krmkom od “gotov trista kila”.
I dalje su stradali usjevi u njivama udaljenim od sela, nešto je uzimala divljač, ali je ostajalo i ljudima. U Palavrama se naviklo kada se sije da se dio usjeva baci u ogradu crvima, mravima i poljskim miševima, a kada se žanje i ubire ljetina, halali zvijerima: “Od nečega i one moraju živjeti”, voljeli su reći Palavrani.
Kada je splasnulo uzbuđenje i priče o divljim zvijerima zamijenile neke druge, ljudi su se nastavili baviti sobom i komšilukom, željno očekujući da “crkne krava” ili da barem ostane jalova.
Na kraju sela, zavučenog pod Brkića šumama, igrajući se sa krupnim kamenjem, tekla je rijeka. U njenom došaptavanju sa mladim ljeskovim granjem, u vodeničkom kolu nakrivljene i jedine vodenice na rijeci, u žuboru i mirnom toku, krile su se stoljetne tajne o kojima ona uporno šuti. Kada bi vrisnula, kao što je znala za jakih kiša, niko od ljudi zabavljenih sobom ne bi čuo i ne bi razumio. Prošlo je vrijeme generacije koja se u njenim hladnim virovima, nespretno zabacujući nogama, igrala plivača. Vrijeme koje pamti brojne kamene točkove vodenica koje je okretala i kukuruz mljela u brašno. Prošlo je vrijeme kada se Alija Ćimin, posvađan sa ocem, odmetnuo u hajduke i bosim nogama gazio po baricama oko vodenice. Sedam je dana proveo u Brkićima, pod vedrim nebom, slušajući šapat bukovog lišća i svake večeri šutio pored rijeke.
Rijeka je od izvora nosila breme tuge, kao ucvjeljena djevojka, umorna, strpljivo čekala dječje noge i sanjivo lice da ga, onako hladna, umije.
Mora da je bilo proljeće kad je Zekerijeh Brkić vukući se od Srbije, umoran, naišao pored rijeke, mora da je bilo jer proljeću i Palavrani teško odole. Pogled mu je ostao na brijegu iznad šume, na hladnom izvoru, i u gustoj travi ga prevario san. Kada se nakon dva dana zdravog, dubokog sna, probudio, nosnice mu je škakljao miris trave, divljine gdje ljudska noga dugo nije kročila. Zekerijah Brkić odabrao je ledinu na kojoj će sagraditi brvnaru i mjesto gdje će rasaditi časno pleme Brkića. Vele da je, dosljedno svom prezimenu, često sukao duge brkove zadjenute za klempave uši prekrivene gustom, kovrdžavom kosom.
Nekako pred kraj radova na kući, koju je Zekerijah sastavio od visokih bukovih trupaca, pojavio se, slično kako se pojavi i on, njegov prvi komšija.
– Koji si ti? – pitao je.
– Zoljan, zovem se Zoljan – odgovori preko volje, visoki, suhonjavi pridošlica.
– Iz kog’ si plemena?
– Iz tvog nisam! – mršteći se prevali preko usta.
– Šta tražiš na mojoj zemlji? – nije odustajao Zekerijah.
– Mislio sam se naseliti na ovom proplanku, ima vode, trave za stoku, drva za ogrjeva. Rečeno mi je da mogu, da nije ničije, još nije!
– Da si bolji čoj'k, možda bi i mogao, al’ vidim da si od onije dupelizaca od kojih sam i pobjegao. Zemlja je moja i naseliti se moreš, al’ preko tri brda! – zagrmi Brkić glasom koji nije trpio pogovor.
Tajac, a onda Zoljan pokuša još jednom.
– Meni je rečeno… Ima dovoljno mjesta za obojicu… Možda bih ja mogao na onaj brežuljak, a ti…
– Zoljaniću, rek'o sam na treće brdo od mene, a ti prozijevni još je'nu i ja ću te onda baciti preko planine k'o perku, pa đe paneš, ustani i gradi, ako ustati mogodneš.
Pognute glave, smrknut, Zoljan natovari teški tovar na leđa i bez pogovora se spusti niz strminu prema susjednom brdu, praćen Zekerijahovim pogledom.
Ostalo je nepoznato koliko dugo je prvi Brkić živio sam, kada i koju je oženio, mada je najvjerojatnije obrlatio domaću prnjavorsku curu koja je morala biti krupna makar koliko i on jer sitne i suhonjave insane nije volio; dok se pouzdano zna da se Zoljan držao dalje od Brkića, i on i njegovo potomstvo. Nije dočekao da ostvari svoj godinama sanjani naum i smakne Zekerijaha, ali je mržnju pravilno rasadio na svoje potomstvo, pažljivo je njegovao i zalijevao. Zoljani su mrzili Brkiće a da nisu znali razlog svojoj mržnji.
Sedam sinova i četiri kćeri od Brkića roda igrali su se i odrastali na prostranstvima na kojima je njihov otac zaspao jednog davnog proljeća.
Ne zna se tačno kada je i kako stari Brkić umro. Iza sebe je ostavio brojno potomstvo u kome je dio njega nastavio borbu po divljim bosanskim prostranstvima. On se primirio ispod plodne zemlje prošarane jakim žilama. I danas vjeruju da stari “medvjedov sin” štiti Brkiće, svim i svačim se kunu da za oblačnih dana prepoznaju njegovu sjenku nad šumom.
Kada su Brkići ojačali, izrodili se, svi od iste japije, kao od brda odvaljeni, posilili se, mislili niko im ništa ne može. Oni bujnije mašte tvrdili su da je iz Brkića u najbolje vrijeme na lovački nišan išlo osamdeset puškara. Kad bi okopavali žito u Ohran – bega u najmu, do podne bi se hrvali, nadvlačili konopca i ruke, a gazda imanja čupao kosu sa glave. Od podne, kada bi uzeli motike u ruke, za nekoliko sati bi okopali i najveće imanje, a kada bi sjeli za večeru, jedan Brkić bi pojeo osam ćasa prohe i kvare.
Posilili se Brkići, ne boje se ni Boga ni čovjeka.
Nekako pred početak prvog svjetskog rata, krenuo Ohran – begov otac, stariji čovjek, bogobojazan i pun vjere, na dovu pa naišao preko Brkića. Zastao da se umije i napije hladne vode na bunaru gdje su žene podvriskivale, polijevale se vodom i psovale žešće nego muškarci. Načuo je stari hadžija svašta o Brkićima, da ne vjeruju, da žene preko noć’ mijenjaju, da ovo, da ono. Načuo, i, dok se vode napio, vidio da je gore nego što je mislio. Samo Hakan, koji se kao dijete vrtio starini oko šalvara, čuo je kada je rekao:
– Ovo selo neće dugo. Daće Bog, nestat’ će ga, k'o da ga nikad nije ni bilo.
Kada se zapucalo, ponese pušku i veliko i malo, ode u svijet, u rat, odakle se mnogi ne vratiše. O Brkićima puče glas da su na frontu nenadmašni junaci i godinama poslije kolat’ će priče o najhrabrijim carevim vojnicima. Zbog bogatih kićanki na fesovima, neprijatelj ih prozva “reponjama”.
U selo udari bolest, kuga u prvom mahu odnese nejač i starije, a dušmani iz Zolja poklaše mlađe. Rat prorijedi i opustje nekada jako selo. Ostalo desetak kuća kao sablasti nad šumom i jedna po jedna se gasila.
Sjećanje pamti Avdiju po uzimanju prevelikih kamata i naglom sticanju imetka mimo prava i zakona. Vele da mu je pola Prnjavora ostalo dužno, što žita, što pšenice, dok ga zvornički kadija ne osudi jer je muslimanima zabranjeno kamatu uzimati i na tuđoj muci se bogatiti. Mustafa Brkić poginuo je u rijeci, na Lukama, kao civil, u drugom ratu. Hakan je bio u Legiji dok ga partizani nisu zarobili i odveli u Osmake, više se nije vratio niti mu se zna za mezar. Hamza nije imao djece, pod stare dane je ušao u kuću nekoj hudovici u Zukanovićima, umro je pred sami rat, ovaj zadnji. Adem Brkić je izgorio u Mumina Hajdukalića kući, u Prnjavoru, proživio vijek, svijeta nije vidio, bio slijep od rođenja.
Posljednji, rijetki potomci Brkića, rasuti su od Zvornika do Banovića. Ostalo je zaraslo i jedva znano Brkića groblje. Na rijeci od trinaest vodenica, ostala samo ona Šabanovića, na klimavim nogama, i ona gubi bitku s vremenom.
Nema traga selu ni stanovnicima, samo Hasan Šabanija ispod nezrelog grožđa prozbori koju po sjećanju, mutnom i isprekidanom.
Zolje će opustjeti poslije, rastočene ratom, popaljene i sa mrtvim sjećanjem na visokog, žilavog đeda Zoljana.
Jedino će ime Brkići zauvijek svijetliti iznad Palavra i na starim kartama. Historičari u potrazi za stećcima, kroz šumu, šikaru i divlju paprat, zagazit će u Brkića groblje. Po njivama i šumama Brkića generacije će odrastati, čuvati krave, igrati se i bosim nogama gaziti hladnu riječnu vodu, a rasuto sjećanje o Zekerijahu Brkiću neće pamtiti ni najstariji.
Mehmed Đedović