– Imala je gustu kosu da me ubiješ ne pamtim je l’ bila plava il’ smeđa, krupne oči, a da ti budem sasvim iskren i sve drugo joj je bilo uvećano, i to tako skladno da je bilo milina pogledati. Sjetit ću se valjda kako se zvala, a ako se imena i ne sjetim vjeruj mi da sve drugo odlično pamtim, jer ona je bila od onih žena koje se tope pod muškom rukom i možeš sve zaboraviti al’ njih pamtiš dok dišeš.
Ivo skloni čuperak sijede kose koja mu se vraćala na čelo. Na kosu je bio ponosan i namjerno je, još uvijek gustu, puštao da poraste nešto duža nego što je bio red kod ljudi u njegovim godinama.
Red je ustvari on određivao i tražio od drugih da ga slijepo poštuju, mada se on tuđeg reda nikada nije držao.
– Ne znam šta bih ti rekao, ja sam rođen i odrastao u ovoj čaršiji, ali ne pada mi na pamet ko bi mogla biti ta cura o kojoj govoriš; možda i nije odavde, ko zna – između zalogaja, punih usta je prevalio Mihajlo.
Želio se naći na usluzi dragom gostu svoga brata i praviti mu društvo dok traje veselje, ali je bio toliko gladan da nije mogao odoljeti da ne zagrize nekoliko većih zalogaja tople svinjetine, kojoj teško da bi odolio i da je sasvim sit.
– Davno je to bilo, ja mlad, ona mlada, mislio sam da bi mogao znati nešto o njoj. Ona mi je godinama prva asocijacija na ovo mjesto; kad neko spomene Dubrave ja se nikoga drugoga sem nje ne sjetim. Bilo je kratko to sa njom ali je vrijedilo.
Pijuckao je svoje pivo držeći čašu sa dva prsta, očigledno bez namjere da se pozabavi hranom ispred sebe.
Za dugim vašarskim stolom vladalo je svečarsko raspoloženje. Razgovor je nadjačavala pjesma mlade djevojke; zveckale su kašike, tanjiri i čaše; ljudi su se smijali, pili i pjevali.
Ženio se jedini sin Ivinog prijatelja iz mladosti Nikole Šišića, a on, mada je češće izbjegavao svadbena veselja, nekim čudom prihvatio poziv i što je još čudnije, održao obećanje i došao.
– Otkad poznaješ moga brata Nikolu? – upita Mihajlo pošto proguta zalogaj.
– Zajedno smo završili osmoljetku, bili dobri drugovi, a onda nas život odveo na različite strane. Viđali smo se i poslije, kad je otišao u Austriju, i do danas ostali dobri.
Govorio je a ispod oka mjerkao djevojku koja je držala mikrofon i pjevala, i čija je najveća sreća što su svi za stolom bili zabavljeni nečim drugim te je malo ko slušao njenu pjesmu.
– Slabo pjeva al’ ima drugih kvaliteta – opet će Ivo pokazujući glavom na djevojku.
Mihajlo samo baci pogled, klimnu glavom i nastavi sa jelom.
– A na koju stranu je život tebe odveo? – ponovo upita Mihajlo kad mu se učinilo da za cijelim stolom jedino njih dvojica šute.
Ivo je izgleda radije ženama zagledao u noge i sise nego što je pričao, a sa lica nije skidao onaj osmijeh koji je namjestio još kada je stigao, poljubio se sa Nikolom i čestitao mladoženji i mladoj.
– Nikola je poslije škole tražio posla ovdje, pa kad ga nije našao otišao je za Austriju, a ja sam nastavio sa školovanjem i završio za učitelja. Radim u školi u Podvučijaku kod Odžaka, još malo pa ću u penziju.
Skrati Ivo odgovor što je mogao više, jer da je pričao po redu tri dana i tri noći bi mu bilo malo da ispriča gdje je sve kao učitelj radio, šta je svijeta proputovao i koliko žena prevrnuo.
Mihajlo klimnu glavom a od svega ču samo kad Ivo pomenu Podvučijak.
– Čuo sam za Podvučijak, čuo.
– Dobro je da si makar čuo – smješkao se Ivo.
– Šta kažeš? – prestade žvakati Mihajlo i nage se prema gostu, koga je prema bratovljevim uputstvima trebao paziti i nuditi mu ptičjega mlijeka.
– Dobra ona pjevaljka. Znaš li koja je?
Mihajlo obrisa masne ruke o stolnjak i natoči pivo u kriglu ispred sebe.
– Ne znam, brate, ja ti se u pjevaljke slabo razumijem – iskreno će Mihajlo.
– Kod mene je obrnuto, žene su mi jedina radost, jedino veselje, najveća slabost. Da nije žena čini mi se ni mene odavno ne bi bilo – ne skidajući onaj osmijeh na pola usne, odvrati Ivo.
– Jesi li oženjen? Mislim, ako si sa Nikolom išao u školu biće da jesi, al’ šta ja znam, ima svakakva svijeta.
– Jesam, jesam, odavno. I unuke imam, dvoje od kćerke i dvoje od sinova.
– Djed!
– Djed.
– Boga mi, izgledaš mladoliko, dosta mlađi od Nikole.
– Držim se.
– Biće da zbog toga i prolaziš dobro kod žena – kiselo se osmjehnu Mihajlo.
– Kod žena prolaze majstori, al’ ja bih da ostajem a ne da prolazim.
– Žešći si ti kurvar, izgleda – tiše će Mihajlo.
– Šta kažeš?
– Ta tvoja iz Dubrava, kako se zvala?
– Ne mogu da se sjetim imena da me ubiješ.
– A koje godine je to bilo?
– Bila je neka godišnjica nečega, neka zabava, ne pamtim tačno šta, a ja se prije šest mjeseci oženio i poželio da promijenim. Bitće to sedamdesete il’ tako nekako. Ona mi je odmah pala u oko, dobra bila, bolja od ove pjevaljke za tri koplja. Cijelu noć sam se vrtio oko nje a ona ništa, ne trza, ne da, kaže ima momka.
Ivo prinese čašu sa pivom ustima, obrisa pjenu što mu se zadržala oko usana i odbi ponuđenu cigaru od Mihajla.
– Fala, ne pušim, nikad nisam.
– I šta bi dalje? – pita Mihajlo, a ruke uvalio u drugi tanjir mesa, riješen da proba i janjetinu.
– Nijedna žena te ne može odbiti ako si dovoljno uporan, a ja sam oko nje oblijetao ko da je jedina na svijetu.
– I dade li?
– Dade, ja štaradi. Malo popila, malo je ja napalio i legla je nasred livade. Gole su nas pijetlovi dočekali a njoj ni tada nije bilo dosta. Odgodio sam sve poslove taj dan; odveo sam je u jedan hotelčić podalje od Dubrava i do slijedećeg jutra niti smo jeli niti spavali. Eh, mladosti, sad jedva jednom a nekad sam mogao po dva dana da se ne trijeznim.
Hvali se Ivo i preuveličava, pročitao ga je Mihajlo otprve al’ ga pušta da priča i laže računajući da više laže sebe nego njega, a i gost je bio a sa gostima je valjalo biti ljubazan.
– Vidje l’ je još koji put kad je tako dobra? – dobaci Mihajlo, kome se ovaj ostarjeli kurvar sve manje sviđao da je sto puta prijatelj Nikolin i gost.
– Nikad više. Biće da je čula da sam oženjen pa se krila ili šta ja znam. Dolazio sam ja, tražio je, šteta da je pustim onako dobru da ode a da je ne pomilujem još koji put. I da ti kažem još jednu, mada to pravi džentlmeni nikada ne govore, ja sam joj bio prvi i biće da me pamti, jer samo prvi se pamti u svemu, sve kasnije se zaboravi, al’ prvi put je samo jednom prvi put.
Uživio se Ivo pa govori i ono što inače ne bi rekao, naročito ne na ovakvom mjestu i potpunom strancu.
– I ja sam to čuo – dobacuje Muhajlo.
– Šta čuo, doživio, osjetio, prob'o sve što se moglo probat’ i još se ne predajem. Neko voli fudbal, neko košarku, neko sakuplja bilje po šumi, ja volim žene i ne odričem ih se dok u zemlju ne legnem. Šta ću, jadan, takav sam, ne mogu drugačije i kada bih htio.
– Jes’ vala, baš. – potvrđuje Mihajlo.
– Je li ovdje negdje bila kakva apoteka? – pita Ivo i među prste uzima komadić mesa; ne primjećuje da je Mihajlo prestao žvakati i da ga gleda a ne miga.
– Jeste, bila je, tu je i danas. Što pitaš? – procijedi Mihajlo kroz zube.
– E, ta moja je u ono vrijeme radila u nekoj apoteci, sad sam se sjetio, gdje spomenuh ono bilje. I zvala se… Kako ono bi…?
Klepće Ivo rukama i pokušava da se sjeti a Mihajlo stišće krupne seljačke šake u pesnice i odjednom mu znoj izbija na čelo.
– Da nije Anica? – pokuša pomoći Mihajlo.
– Nije, nije… – Grozničavo se pokušava sjetiti Ivo, ne gledajući u Mihajla čija šaka stiska oblu pivsku flašu.
– Anđa?
– Nije.
– Mara?
– Nije.
– Manda?
– Ma nije, jebo ga ti…
– Nabrojao sam ti imena svih lakih žena, koje sam ja znao.
– Nije ona bila od tih.
Mihajlo se smrtno ozbiljan vrti u stolici.
– Plava? – govori.
– Jeste, plava, il’ smeđa – potvrđuje Ivo.
– Krupne oči?
– Krupne i vesele, diže jednu obrvu kad priča – prisjeća se gost.
– Visoka ili niska?
– Onako, srednja, taman koliko treba.
– Radila u apoteci.
– Jest’, radila.
– Da nije Katica? – tihim glasom će Mihajlo.
– Jeste, jeste, Katica, baš Kat…
Ivo nije završio rečenicu, radostan što se sjetio imena svoje ljubavnice iz mladosti, i nije imao pojma da se onesvijestio pošto ga je pogodila pivska flaša zajedno sa rukom Mihajla Šišića.
Veselje je prekinuto a Ivo prebačen u hitnu.
Od tog dana Mihajlo više nije bio isti prema svojoj ženi Katici. Bio je prestar da se razvodi pa je ostavio sve kako je i bilo, samo on više nije bio onaj od prije.
Bratu nije priznao zbog čega mu je pokvario veselje.