Bila zima. Nikakva. Jedva je zaslužila da je zimom zovu. Decembar suh i sunčan. U januaru, u dva – tri navrata prhnulo malo snijega i to je sve. Djeca se nisu poplazala, odrasli nisu potrošili drva, djedovi nikome nisu mogli pričati priče o zimama iz njihova vremena.
U martu jagorčevina i kaćunak prestali da se šepure.
Brojalo se da je bila zima, i prošla, a nije bila neka.
Ljeto za tili čas spržilo dane preskačući proljetne svježine, a jesen od jabuka i krušaka, do mušmula i dunja i ne primjetiš.
Prošla, a kao da nije ni došla.
Svi se žale da je vrijeme požurilo da protiče i tvrde da to neće na dobro.
Došla opet zima, i prošla. Bez minusa i leda, bez snijega do pojasa, bez plaza i drvenih skija.
I tako, pet godina za redom.
Tri mjeseca prije kraja šeste godine, pade dubok snijeg. Sve iznenadio, čak i one što čiste puteve, prvi put opravdano, niko im nije zamjerio. Okov'o led, minus se šepuri ko mačke u februaru. Na snijeg pade drugi snijeg, pa još jedan, i pade opet. Sad se djeca nisu plazala jer su se plašila da neće izaći ako u snijeg uđu. Na suhim šljivama i pod strehama zaleđeni vrapci pucaju kao da su od stakla. Ledenice na strehama otegle se do zemlje, ko rešetke na zatvorskim ćelijama.
Stariji nisu likovali dok su ponavljali: E, ovo je zima; plašili se, valjda, da ih ne odnese kad odjuži.
Trajalo je do kraja četvrtog mjeseca. Kiša i snijeg, snijeg i kiša, samo kiša.
Izložilo se i ono što se nije imalo, pojelo se pa se zadužilo.
Dosadiše tople jakne, džemperi i čizme. Narod prokuka na vrijeme.
Kraj aprila stidljivo prošaraše prvi topliji dani. Izmamilo sunce na njive da se obradi, da se posije, da ima i crvu i mravu i ljudskom biću.
Jasko je u nedjelju namjeravao sijati krompir sa ženom. Mislio je on to i prošle nedjelje, al ne stiže, a i kiša je padala.
Dođoše po njega na njivu kad su zagrtali treći red. Dotrčaše, bez daha.
Čejovog malog ujela zmija. Igralo se dijete na igralištu, a ona skočila na njega ko skakavac i ujela ga iznad koljena. Valjalo ga je voziti u hitnu, da ga otrov ne ubije.
Neko reče da u ovom kraju nema poskoka, nikada ih nije ni bilo, drugi dodate da je to zmijama trebalo objasniti, a ne ljudima i djeci, to da poskoci dovde nisu dolazili… Do sada…
Nakiba izašla do prodavnice da mužu donese cigare i mineralnu, i jedva utekla. Morali joj davati slatke vode da se smiri. Veli da je na putu, na sred puta, vidjela golemu dušmanicu, stala i gleda u nju, kao da joj ne da proći do prodavnice. Pobjegla od straha, zmija sebi a, Nakiba sebi, nije poznato je li se i druga uplašila ili je reda radi šmugnula pod zemlju.
Jaskov otac sjekao drva i vidio je u kanalu, sad, je li to ona Nakibina, ne bi znao.
On, uglavnom nije pobjegao; sjekira mu u rukama, presjekao je na dvoje i dokusurio ušicama.
Mujo Fertik iz donje mahale vidio tri, a Olijeva žena se uplašila od šuškanja, niko ne vjeruje da je ona nešto vidjela, ali eto, ako su svi, neka je i ona.
Sve to za jedan dan. Dok je Jasko, Čejovog malog odvezao do hitne i vratio se.
Prava pomama.
Pred prodavnicom se sjedilo i pilo, oni ništa nisu vidjeli osim Nakibu kako trči putem ko mahnita, i bilo im smiješno što starija žena trči ko patka, mada njih niko ništa nije pitao.
Uvijek ima onih sa prstom na čelu, tako je prvi mračak donio prve teorije.
Kafa se pila kod Jaskove matere u velikoj sobi.
Bila zima. Nikakva. Jedva da je zaslužila da je zimom zovu, ali eto, morali su, zbog mjeseca i vremena.
Umjesto snijega sunce, umjesto bundi majice, umjesto leda na strehama kockice leda u piću. Nikakva.
I tako pet godina za redom, ko juče da je bilo.
Šeste godine led okova, snijeg zapada i zima sve nadoknadi.
Duge i hladne zime sa snijegom i ledom rađaju godinu zmija. Rekoše da bi ova godina mogla biti od takvih, barem po broju gmizavaca koji izmigoljiše za prvih sunčanih dana. Tako rekoše oni sa prstom na slijepoočnici, oni što su imali odgovor i kada pitanje nije postavljeno.
Čejov mali je ostao u bolnici, spasilo ga što je sam sebi rasjekao ranu džepnim nožićem i istisnuo krv. Nije mogao isisati, nema ni jednog zdravog zuba u glavi, a i teško bi dohvatio to mjesto, iznad koljena sa zadnje strane noge.
Neko dobaci da su dušmanice u proljeće najotrovnije i da najprije umire onaj koga dohvate one koje su otrov sakupljale čitavu zimu.
Oni sa prstom na čelu, a dežurni među njima bio je Jaskov amidža Mujo Kalaja, proširi svoju teoriju i prisutni mu povjerovaše.
Bit će da on nije završio fakultet ko što završavaju ovi danas i da će ostati pravni savjetnik dok ga zemlja ne pokrije, možda i kasnije.
Duga zima je iscrpila sve zalihe hrane pod zemljom, a prvi topli dani gmizavce izmamili napolje. Glad je glad, i kod ljudi i kod gmizavaca. Ušle zmijuge u selo u potrazi za hranom, obeznanile se od gladi, nit bježe nit se plaše, dok se ne nahrane.
Mogla je ta Mujina teorija proći kao tačna, ali i drugi su imali šta reći o gmizavcima.
Jusuf Ćimin zmije nije volio vidjeti ni na televiziji, i tada ih se plašio i što je brže mogao prebacivao kanal. Kada je vidio kuda ide priča, on je sa Besimom prvi napustio sijelo. Izvukao se tiho, da nikome ne smeta, ježeći se od same pomisli na ljigave gmizavce.
Nakiba je uporno, peti-šesti put, ponavljala svoj susret sa zmijom na putu i klimala glavom kada bi Mujo Kalaja govorio odobravajući svaku njegovu riječ.
Kada je došla do riječi, kazala je kako svaka kuća ima svoju zmiju i da te zmije čuvaju kuće. Jaskova mati tri puta pljucnu u stranu govoreći da njoj njena ne treba i da se može i sama čuvati. Onda Nakiba, praveći se da ništa nije čula i da joj nije krivo što je ne slušaju tako pažljivo kao Muju, na brzinu dodade da su te kućne zmije drugačije, da nisu otrovne, da su goleme, crne i bezopasne. Jaskova mati nije prestajala pljuckati pa Nakiba zašuti.
Onda se i ona nekim čudom sjeti nečega što je mislila da je zaboravila. Jasmin bio tek rođen, a ona kupila sijeno u onoj njivi u brdu. Sijeno pokupljeno pa ona grabila po onim brežuljcima rasuto i tada je prvi put u životu vidjela zmiju izbliza. Podigla se sa one trave i gleda u njene grablje, a na glavi joj kruna kao u kralja.
Mujo je i za to imao objašnjenje. Reče da poskok dobija krunu nakon puno godina života, da mu je priroda. Vjerovatno joj se nije učinilo, nego je vidjela starog, krunisanog, zmijskog kralja.
Jasko se opet sjeti Čejovog malog kojeg je vozio u hitnu, blijedog i oznojenog, i jedne davnašnje priče. Strese se od jeze. Znao je da su zemljom u doba dinosaura dominirali gmizavci, ali sebi nije mogao objasniti porijeklo tog straha zbog koga je Jusuf dobrovoljno napustio sijelo daleko prije svih ostalih.
Sad je na tom mjestu moderni, tržni centar. Mašine koje su pravile podlogu za gradnju svašta su iz te zemlje iskopale.
Nekada ranije, velika farma puna ugojenih krava širila se u šumarku nedaleko odatle. Mnogi će reći da su to bila sretnija vremena, i za krave i za ljude; neki će misliti drugačije.
Velikom broju stoke trebalo je obezbijediti zalihe hrane pa su izgrađeni golemi objekti u zemlji za pravljenje silaže. Ustvari, to su bili najobičniji betonski zidovi između kojih se slagalo isječeno mlado žito i koštan. Kiselkasti smrad silaže širio se daleko okolo.
Taman na tom mjestu je danas tržni centar.
Dalje, prema šumi sve je bilo zaraslo u nisko rastinje, gustu šikaru, ostrugu i žaru. Tu se ispuštao sav onaj otpad iz štala kroz široke odvodne cijevi, prosipalo đubre i svakakav drugi otpad.
Između farme sa kravama i tržnoga centra, na tom mjestu je bio kamp američke vojske koja je jedno vrijeme dolazila u Bosnu da donese mir, ali je donosila i sva druga čuda koja će i poslije njihova odlaska ostati i proširiti se kao bolest.
Ko će znati zbog čega su Ameri izabrali baš to mjesto; zbog betonske podloge, zbog blizine trafoa sa strujom, blizine puta ili odličnog placa, ili pak iz nekog, samo njima znanog razloga.
U tim kampovima, zatvorenim ko konzerve sardine, radilo je dosta domaćeg svijeta.
Ti su radnici dobili zadatak da očiste i iskrče onaj obrasli i nepristupačni dio bliže šumi, da bi na tom mjestu, na sigurnoj udaljenosti od kampa izgradili skladište za municiju i eksploziv.
U to vrijeme Jasko je radio u kampu i dobro zarađivao.
U isto doba u kampu je boravio i stanoviti Daniel O’ Digness odnekud iz Ajove; on je bio šef domaćim radnicima pa i Jasku. Daniel je važio za ludaka sa šifrom koju je trebalo debelo zaslužiti, što njemu, očito, nije predstavljalo nikakav problem. Javno je pokazivao papir kojim mu je sud u Americi zabranio prilazak vlastitoj djeci bliže od osam kilometara, i hvalio se time, no to nije bio njegov jedini eksponat. Daniel je bio Amerikanac i mogao je iz kampa uzeti šta god hoće, pa ipak je iz kuhinje krao banane i dijelio ih domaćim radnicima, a onda ih napadao i optuživao da su to isto voće ukrali. To je samo mala ilustracija njegovih gluposti.
Daniel nije mogao prihvatiti da i nad ludakom ima ludak, i nad prevarantom majstor. Nasjeo je na klasičnu bosansku priču, u kojoj se naivnom Ameru uvali domaća cura da ga oguli kao on one banane. Priča u pravilu ima tragičan kraj i završit će Danielovim nasilnim povratkom u Ameriku, no to će se desiti tek kasnije, kada ga lokalni prevarant upozna sa Nelom.
Srećom da je Jasko ubijedio Daniela da tu šikaru radnici ne čiste ručno, što je bila njegova ideja, a da nije, ne bi se dobro završilo.
Jasko je upalio jednu od onih golemih, moćnih mašina koje su stajale u kampu namjenjene baš za takve poslove, ušao sa njom u ono rastnje i spasio ostale radnike od golema posla, ali i puno većeg belaja.
Podigao je mašinom, naslage granja, rastinja, đubreta i ostataka od silaže, koje su tu ležale godinama.
Kako je on to digao, ljudi oko mašine su počeli bježati, drugi su vikali, treći se saplitali i padali. Na sve strane su počele šištati zmije, zvrka stoji gmizavaca uznemirenih pomjeranjem onoga granja.
Jasko više nikada u životu neće vidjeti toliko zmija na jednom mjestu. Srećom da njemu na bageru nisu mogle ništa, ali su visile, cijukale i ispadale iz onoga granja koje je podigao. Samo on je vidio to klupko ispod naslaga smeća. Savršeno okruglo, veliko kao tri fudbalske lopte, opleteno zmijskim tijelima, stotinama njih.
Onaj ludi Daniel jedini nije bježao. Hvatao je zmije golim rukama i opasno blizu se primakao onom leglu. Po tri zmije drži za glavu, a one mu se omotavaju oko ruku. Daniel je na tom mjestu vidio zelene, crvene i bijele zmije, onakve kakve nije viđao u Americi. Poslije je Jasku ispričao da je zmiji dovoljno jedno jaje ili žaba da preživi do osam mjeseci, i da su ih oni vjerovatno uznemirili dok su se parile pa su zbog toga bile tako ljute.
Te zmije su poslije napravile golem belaj po kampu i kućama. Uvukle se gdje su stigle i narednih noći rijetko ko je mirno spavao.
Amerikanci su angažovali timove za uništavanje gmizavaca i glodara, pa su to malo raščistili.
Poslije je Daniela zajahala Nela, domaća cura sa iskustvom, a on joj je kupio stan, namještaj u stanu, auto. Kada je skontao da ga vara dok je u kampu, sve joj je uzeo, a ona je krađu prijavila policiji, jer sve se vodilo na njoj.
Daniela vratilo u Ameriku zbog bruke po vojsku, Nela dobila pun stan, auto i novog ljubavnika, a Jasko napustio američku bazu.
Nije to nikome ispričao, ali mu se vratilo one večeri kada je kod njegove matere bilo sijelo i kada je krenula priča o gmizavcima.
Odlučio je, doduše, da će na Internetu pogledati šta indijski i kineski horoskop kažu o godini zmija.
Bila zima. Nikakva. Jedva da je zaslužila da je zimom zovu. Decembar suh i sunčan. U januaru, u dva – tri navrata prhnulo malo snijega i to je sve. Djeca se nisu poplazala, odrasli nisu potrošili drva, djedovi nikome nisu mogli pričati priče o zimama iz njihova vremena.
I tako, pet godina za redom.
MEHMED ĐEDOVIĆ