1.
– Znaš šta sam ja čuo?
Svi šute i čekaju, blenu u Ismeta otvorenih usta.
– Čuo sam da hoće grom udariti u tu elektriku. Vele da čitavu kuću zapali…
– Grom puca i bez struje, pa što ne bi i sa njom. Niko gromu neće zabraniti da puca kao što je i do sada, a ako mu se pali, pa neka i to radi…
– A da ti pravo kažem meni to nisu čista posla??
– Koje?
– Pa to, ide nekaka žica od stuba do stupa, a onda gori sijalica i razgoni mrak. Otkle to dođe, to svijetlo, otkud to. Meni to nisu čista posla…
– Jesam, šejtansko… Podsmješljivo dobaci Sejfo.
– Pa et, ne znam šta je ali dobro nije…
– Ti si Ismete haman stariji od mog oca, i ja te poštujem kao komšiju, a vala i godine poštujem. Ako nešto ne razumiješ nemoj to odmah proglašvati šejtanskom rabotom…
– Nego kako ću, dijete, kako…
– Ne brzaj, sačekaj, samo će to se objasniti…
– I to što veliš. Nekad stari moraju poslušati mlade, haman tak'o vrijeme došlo, pomirljivo će Ismet stiskajući u ruci podebeo štap.
– Ako više niko nema ništa da pita, hajmo kućama. Odmorite se pa sutra rano na posao. Naše selo osvijetlit će svijetlo, to je razlog da se slavi, a ne da se kuka. Odlučeno je, sutra počinjemo raditi šta god vi rekli. Drugovi, ovo je za dobro svih nas i naše djece, upamtite to i nemoj da neko ne dođe…
Ponovi mladi Sejfo još jednom i sastanak se uz gunđanje starijih koji nisu sa veseljem dočekali vijest o razvođenju struje, završi.
2.
– Stoga smatram da ovu šansu nikako ne treba da propustimo, te da što prije pokrenemo akciju, zaključio je drug Živan, a onome što Živan zaključi nije se imalo šta dodati.
Samo godinu ranije u rad je puštena Hidroelektrana Zvornik koja je strujom snabdijevala Tuzlu. Iz usta Živana Jovića izašla je ideja da se malo selo, na istoku zemlje spoji na taj vod, da narod vidi šta je rasvjeta.
Drugovi iz komiteta su sakupili vrijedne omladince i krenuli u akciju. Valjalo je, reda radi upoznati stanovnike sela Prnjavor šta se radi i da će trebati iskopati rupu u njihovoj njivi ili osjeći stub u šumi. Svi su bili podrška toj velikoj akciji, ali je bilo i onih koji su pomalo vukli svemu što je staro i sigurno, onome što su navikli kakvo god da je bilo.
Čitav naredni dan omladina je uz pjesmu sjekla hrastove i bagremove za stubove, dok su stari uzdisali. Okresali su drveće, ogulili koru, iskopali rupe pa ih onda sadili u njih da budu čvrsti i da stoje uspravno.
Bećo je došao maksuz iz Tuzle da zavrne konzole i rastegne žicu od stuba do stuba.
Kolona stubova se formirala, a žica išla od jednog do drugog, posao je napredovao.
Stariji su vrtjeli glavom i zabrinuto othukivali.
Ismet je stenjao, ali nije smio previše da se buni da ne bude da je protiv akcije. Pa ipak je povremeno zakukao.
– Boga mi to neće na dobro, pucat će gromovi, zapalit će kuće…
Mladi su vukli naprijed i nisu se obazirali na primjedbe. Znali su da je strah njihovih očeva opravdan, ali su vjerovali da drugovi iz komiteta takođe znaju šta rade.
Čak ni Ismetu nisu uzimali za zlo stalne primjedbe, jer Ismet je imao najbolje volove. Volovi su trebali da vuku stubove, i Ismet ih ni jedan jedini put nije odbio.
– Ovaj ne razbija ni jednu akciju, al’ da me je strah, jeste… Govori i smješka se.
Sejfo je bio u godinama u kojima ništa nije teško. Njegov otac Avdija nije mu branio da po vazdan radi pa žuljevitih ruku i bolnih leđa dolazi kući.
Avdija je medicinar u Narodnom odboru ambulante u Memićima. Povremno dođe i doktor Ljahov iz Zvornika, a dok njega nema Avdija previja, zavija, pomaže koliko zna i umije.
Stari su teškom mukom dozvoljavali da se stub ukopa u njihovu njivu.
– Bolje je da šljivu posadim nego taj stubo…
Uveče bi omladina pravila sijelo da se proslavi postavljanje deset novih stubova. Tako su se žice i stubovi, ko paukova mreža, puževom brzinom širili do rijetkih kuća u dolini.
Lahko nije bilo, daleko od toga, ali se počelo, a sve što se počne nekad mora i da se završi.
Nakon šest mjeseci muke i natezanja, ubjeđivanja, moljakanja, prijetnji, svađe, omekšavanja i najtvrđih i najtvrdoglavijih vidio se rezultat mukotrpnog rada. Prve sijalice zasjale su u kućama Hasana Jusufovića i Juse Fazlića.
Pod sijalicom su mladi ašikovali, pa ubrzo vidjeli da im to svijetlo više odmaže nego što pomaže. Onda su na mjestima na kojima su se sastajali sa curama koje su dale da se pomiluju razbijali sijalice.
Tako je to kolo krenulo da se okreće i više ništa ga nije moglo zaustaviti.
3.
Sejfo je imao dva brata i sestru, i završavao školu. U osnovnu školu udaljenu 27 kilometara od Tuzle i isto toliko od Zvornika, pedesetih godina išlo je malo dječaka.
Avdija nikako nije dozvoljavao da mu djeca ostanu nepismena, drugi su radili kako su morali, ne mareći mnogo za djecu. Otac Sejfu šalje na kurs za vozača i automehaničara u Tuzlu, koja se nalazila u staroj gimnazili na Skveru.
Jeseni šezdesete radost u kuću Softića dolazi u vidi poziva za vojsku. Vojna škola za vozače i mehaničare u Rijeci, mjesto na kojem će mladić nastaviti i usavršiti zanat.
Avdija ispraća sina u vojsku sretan što će po povratku imati od čega da živi, jer nije svako, brale moj, mogao biti mehaničar.
4.
– Šta misliš je li zemlja stvarno okrugla?
– Meni je ravna k'o tevsija.
– I meni je, ali nastavnik tvrdi da je okrugla, pa nešto mislim, otkud on zna…
– Da ne zna ne bi bio nastavnik.
– Jest ono, nastavnici sve znaju…
Kadro napokon pronađe travku, otkinu je i uglavi uzmeđu zuba. Mljackao je i grickao, osjećajući kiselkast okus.
– Evo ide ona tvoja?
– Koja moja?
– Zema, eto je, goni krave na ispašu.
Sejfo se zagledao u djevojče koje je podaleko od njih prolazilo. Gleda i ne miga.
– Diši malo…
– Lijepa li je, Bože mili…
– Jest ono, ali ti u nju bleneš ko da je jedina na svijetu…
Sejfo prešuti, ali se smješka, dok je pogledom prati.
Prnjavor je malo mjesto. Vodu za kuće stanovnici nose sa rijeke Mandure. Čista je kao sunce, pije se i njome se abdesti. Na vodi Sejfo stisnuo, progutao pljuvačku i progovorio sa Zemom Jusinom. Zema mlada, mlad i Sejfo, zavoljela se djeca. Na njoj dimije ko salivene, kosa duga, nemirna, nikako da je pohvata pod kratki šalić. Oči joj zelene, usne nasmijane. Na nju je mislio kada je kopao one rupe za stubove, i kad je u školu išao.
Zema na sijelima igra do Sejfe, između njihovih ruku je maramica ali između srca nema prepreke.
Onda se sretnu čuvajući stoku u Marevinama, pa na Dovi, i pričaju, pričaju, o svemu pričaju i smiju se.
Kada je Sejfo završio za Mehaničara i imao hljeb u rukama, njegova veza sa Zemom je već bila sigurna i čvrsta. Očevi, komšije i prijatelji nisu imali ništa protiv da se orode i orodiše se.
Zema je u kuću Softića ušla šezdeset i prve godine, iste godine kada Sejfo dobija poziv za vojsku i odlazi u Rijeku na služenje. Zema ostaje u roditeljskoj kući, a mladoženja vozom iz Tuzle za Rijeku.
Prvi dio
MEHMED Đedović