Lijepa riječ

Desilo se, ne tako davno, da su trojica mladića došli u jedno veliko ali prilično siromašno selo. Selo je imalo prelijepe predjele tako da su odlučili da se tu nastane. Pošto nije bilo džamije donijeli su odluku da sami izgrade mesdžid. Kako su i sami bili siromašni te nisu imali dovoljno novaca,  poslali su jednog od njih sa najboljim ahlakom da posjeti bogataša i zatraže od njega da im pomogne u izgradnji.

Taj jedini bogataš u selu bio je poznat po svojoj okrutnosti i oholosti. Čim je mladić došao ovaj ga odmah  grubim glasom upita:

Šta želiš?

Mladić je smireno rekao:

Gradimo mesdžid, pa želim da nam nešto udijeliš.

Pruži ruku, odgovori bogataš.

Kada je mladić pružio ruku, oholi bogataš se nagnu i pljunu, te reče:

Eto, to ti je od mene.

Mladić staloženo obrisa ruku i nježnim glasnom reče:

Dobro, to je za mene. A šta daješ za Allaha?

Ove riječi kao munja pogodiše oholog bogataša. Njegove oči se napuniše suzama i gotov kroz plač reče:

Od mene je džamija.