Podne namaz klanjam u centralnoj turskoj džamiji jer se nalazi u blizini mog radnog mjesta. Iz daleka primijetih okupljene ljude ispred nje. Približavajući se rulji, primijetih i jednog policajca. Na reverima svojih jakni su imali okačenu sliku nekog mladića kojem su došli klanjati dženazu. U prvi mah ne prepoznah rahmetliju, ali vidjeh da je bio mlad.
I kako to i u Bosni biva, ne uđoše svi u džamiju da klanjaju podne namaz, nakon kojeg se klanjala dženaza. Ljudi ne poduzimaju ništa da se pripreme za stanje koje će ih jednog dana snaći, jer imaju nekakvo „neće mene“ razmišljanje. Nedavno pročitah izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) da najveći broj doktora koji puše čine Bosanci. Ljudi koji zbog svoje profesije znaju za štetnost duhana gaje lažnu nadu da posljedice konzumiranja nikotina uvijek pogađaju druge osobe.
„Neće mene“ – vjerovatno su tako i razmišljali brojni prijatelji rahmetlije koji nisu ušli da klanjaju podne namaz. Nasmijah se i uđoh u džamiju. Džamija je bila dupke puna poznanicima rahmetlije, što znači da se u njoj nalazilo najmanje 300 duša. Po načinu oblačenja, (XS majičice koje valjda imaju funkciju da do izražaja dođu mišići – što je automatski značilo da je osoba koja klanja iza njega na rukuu dobila uvid u njegov „građevinarski dekolte“ [donji dio krsta gdje počinje stražnjica]) po načinu klanjanja (spuštanje laktova na pod za vrijeme sedžde) i po epiliranim prsima i obrvama (zadnji krik među muslimanskom omladinom) – zaključih da većini njih posjeta džamiji i pridržavanje islamskih propisa ne spada u vannastavne aktivnosti.
„Šta se desilo?“ upitah jednog džematliju koji ni sam nije znao da li da se raduje – zbog velike posjete ljudi podne namazu, ili da bude tužan – zbog predstojeće dženaze.
„U subotu je umro jedan momak u centru grada, pa će mu se sad klanjati dženaza“.
Zaintrigira me sudbina rahmetlije. Po povratku na radno mjesto izguglah lokalne novine da vidim šta se desilo.
U 4h ujutro u subotu – dan prije Kurban-bajrama – Omer H. je iskrvario u izlogu jedne radnje. Tik prije toga u jednoj diskoteci je imao prepirku s trojicom drugih posjetilaca. Policija za trećim traga, druga dvojica se u novinama spominju kao Muhammed i “osoba porijeklom iz Iraka”. U jednom momentu je Omer počeo bježati od njih, njih trojica za njim, da bi ga “Muhammed” gurnuo u izlog radnje. Glavom je razbio staklo, koje mu je prerezalo vratnu žilu. Sedam sati kasnije Omer je u bolnici podlegao ranama.
Omera nisam poznavao, novine su objavile sliku, ali mi njegovo lice nije ništa govorilo. U džamiji gdje mu se klanjala dženaza klanjam i džumu namaz. Ja zbog blizine svog radnog mjesta, većina turske omladine zbog „zipovane“ džume. Hutba i 2 rećata džume namaza se završe za maksimalno 15 minuta. Ali Omera ne vidjeh nikada.
Kad pročitah u novinama podatak da iza njega ostaju dvije kćerke blizanke koje su tek napunile godinu dana, uhvati me huja.
Šta ćeš, kojeg đavla, dan prije bajrama u diskoteci, gdje nikakvog hajra nećeš naći, dok ti žena i dvoje djece sjede kod kuće?
Očigledno da Omer nije bio jedini musliman koji je Dan Arefata odlučio započeti u dotičnoj diskoteci – i njegovi katili bijahu muslimani. Sjetih se riječi jednog njemačkog daije koji u šali jednom reče: “Kad bi neko bacio bombu na diskoteku, 80% mrtvih bi bili muslimani.”
Iako je možda ekstreman zbog svoga ishoda, ovaj primjer ilustruje stanje muslimanske omladine danas: rulja bez cilja i pravca kretanja, neodgovornog ponašanja prema svojoj porodici, ne sagledavajući posljedice svog djelovanja provodi slobodno vrijeme na mjestima gdje mogu samo fasovati belaja.
Dan prije Kurban-bajrama, Omer je na ahiret otišao kao kurban, prerezanog grkljana, nemajući adekvatan odgovor šta je tražio u diskoteci na Dan Arefata.