Otišao bih ja davno da sam znao gdje se nalazi. Jezero je zaista teško pronaći ako nemate pored sebe nekoga ko vas vodi i ko tačno zna gdje se ono nalazi.
Kao da je namjerno sakriveno u planini ko dječji kliker u travi.
No, krenimo redom.
Lijep je dan, sunčana, martovska subota.
Mjesto okupljanja Jajići.
To je vrlo interesantna mahala koju su ljudi koji tu žive učinili vrlo ugodnom za život. Malo je mjesta u ovoj zemlji kakvi su Jajići.
(Mještani su živjeli od plodova zemlje, tanke i neplodne kao islužena krava. Kosila ih je kuga, palile su ih prolazeće vojske, od usta su otkidali za aktuelnu vlast i umirali tiho i neopaženo kao što su i živjeli. O tome svjedoče i brojna zapuštena groblja, koja niko od živućih mještana ne može datirati. Za vrijeme “narodne vlasti” Jajićani su masovno odlazili u pečalbu, bilo u zapadnu Evropu ili u bratske republike, i prvi put od postanka je selo doživjelo nešto nalik prosperitetu. Cijena je bila visoka, nostalgija i depresija, razdvojene porodice i alkoholizam, a rezultat prilično mršav. Ipak, od vlastitih sredstava je selo eletrificirano, izgrađen je vodovod i prodavnica mješovite robe, asfaltiran je put i uspostavljena autobuska linija. Uprkos napretku, Jajići su ostali selo za podsmijeh, zabačeno naselje kod Kalesije, najsiromašnije bosanske opštine. Nije bila nikakva referenca biti porijeklom iz Jajića, sela smiješnog imena, koje budi ponižavajuce asocijacije. Tvrdoglavi planinci su to prihvatili kao činjenicu i bili zadovoljni onim što imaju. Onda nam je importiran rat… Samir Buljubačić – jajici.ba)
Veliki procenat ljudi iz Jajića je rasut širom Svijeta, a ovi što su ostali su poslovni, pametni i veoma ljubazni ljudi.
Jajići imaju i svoj internet sajt (jajici.ba)
(Upornim radom, uz pomoć opštine i donatora (i najvećim dijelom iz vlastitih sredstava) popravljene su oštećene kuće, izgrađena područna škola i obnovljen uništeni put. Uprkos apsolutno nepovoljnim okolnostima, osnovano je građevinsko preduzeće, firma za izradu transportnih paleta i otvorena još jedna prodavnica mješovite robe. I, upravo tada, kad su se mještani udobno zavalili, zadovoljni urađenim, nekolicina mladih ljudi je rekla: “Nije dovoljno”. Mala grupa talentovanih momaka, među njima prva generacija jajićkih diplomaca, shvatila je da stagnacija znači nazadak. Uprkos skeptičnom držanju većine (defetizam, ta genuin bosanska osobina), Jajići su postali prvo selo u opštini sa vlastitom internet mrežom i prezentacijom. Razmjena ideja i planova je olakšana savremenom tehnologijom, između ostalog i web – konferencijama. Intenziviran je rad vijeća MZ i izrađen urbanistički plan i nacrt razvoja za narednih pet godina. Neke ideje su prilično smjele i u ovim kriznim vremenima izgledaju neizvodive, no, ima li boljeg odgovora na postojeću krizu? Trenutna stanje sela je kao slikarsko platno na kojem treba naslikati mjesto vrijedno življenja. Sanjati nije zabranjeno, a ostvareni snovi su vrijedni svakog truda. (S.B)).
Citirah mudrog Samira Buljubašića koji je napisao lijep tekst San o Jajićima, kako bi barem malo upotpunio sliku ovog interesantnog sela.
Iz Jajića se, dakle krenulo. Pravac srce planine Majevice, Ždralovo jezero.
Teškim, planinskim putem ekipa se trucka u malom, neudobnom ali vrlo efikasnom damperu. Srećom da je vozač Hamdija Hamzić, iskusan i već podobro navikao na ove puteve i goleme rupe.
U pitanju je put Relej – Stolice kojim često pohode lovci jer se na toj lokaciji nalazi njihova lovačka kuća. Tim putem se izvlače drva iz planine pa mu kamioni i traktori dušu zgaze. Ostane ono što je ostalo, može se proći, nije ni tako strašno.
A na lokacijama oko puta pava priča.
Ove njive se zovu Stražbe, a malo dalje su Gromulje (interesantni nazivi).
Lijevo je brdo Prosjek koje dominira nad Jajićima (704m/nvs); tu još postoje ostaci bunkera iz drugog sv. rata odakle je legija zadavala glavobolju Rodoljubu Čolakoviću i partizanskim jedinicama.
Dalje, sa desne strane, na oko stotinjak duluma zemlje bio je zasijan krompir za potrebe Armije BH.
Lijevo je Vranovac, taj dio je negdje 86’ pošumljavala JNA i još je pun borova, mada je dosta izgorjelo prilikom požara. Dalje pored puta su breze – ko leđa zebre.
Do jezera ima dobar komad puta, ali je potrebno napraviti prvi korak i stigne se.
Sklonjeno, sakriveno u srcu divljine šuti tajanstveno jezero. Izgleda interesantno. Nije to bara, voda dolazi i odlazi, neprimjetno ali konstantno i nivo je stalno isti.
Bez onoga koji zna gdje je, nećete ga pronaći, a mala je šansa da naletite slučajno.
Okolo, na brijegu, gomila kamenja obrasla mahovinom. To je kamen koji ne čuva dugo tragove, krni se, puca, krhak je, ali ga ima samo oko jezera i to podosta.
Začudno Ždralovo jezero.
Legenda kaže da su tim predjelima onomad prelijetali ždralovi. Nekoliko njih je u rano proljeće sletjelo na jezero da tu prenoći. Tokom noći se vrijeme promijenilo, zahladnilo i po jezeru se stvorila ledena kora koja je zarobila noge ždralova koji više odatle nisu mogli otići. Tako je jezero dobilo ime, tako barem priča kaže.
Dugo četerdesetak metara, dvadesetak široko, voda zelena, puna otruhlog lišća koje se taloži godinama, i granja koje spada sa drveća. Nema sumnje da je duboko, niko nije provjeravao koliko ali i o tome kruže svakakve priče. Ima tu života koji se prilagodio i sklonio u nataloženo lišće i odomaćilo u stablima u vodi. Svuda okolo jezera to čudno kamenje.
Jezero je na oko 650 metara nadmorske visine. Širi prostor lokaliteta Vranovac-Lisača-Brezovača.
Crvkut ptica najavljuje proljeće.
Ima tih malih, planinskih jezera, slonjenih i udaljenih ali ona nestanu sa prvim zrakama sunca. Nivo vode u ovom jezeru stalno je jednak i ono djeluje kao da je iz neko drugog vremena. U vodi se ogleda drveće, priprema se za svoju proljetnu sliku.
Kako li je na ovom mjestu kada je jezero samo sa tišinom i zvukom vjetra koji pomjera vrhove drveća.
Ssigurno ima i bliži put, no ja njime nisam išao. Dalje je sigurnije i teže, kako u traženju tako i u životu. Nekog hoće ti okolni putevi podobro zabačeni.
Malo znamo o interesantnim pojavama koje nas okružuju, uglavnom smo nezainteresovani za čuda koja kreira priroda kao vrhunsko umjetničko djelo.
Neka druga jezera su možda ljepša i veća ali Ždralovo, barem meni, djeluje kao da je iz Tolkinovih knjiga, i vrijedilo je čekati toliko dugo da ga pronađem i vidim.
Ekipa u sastavu: Hamdija, Mirsad, Omar, Fahrudin, Izudin, Elvis – svi Hamzić, Asmir Bećirbašić i moja malenkost otišla i došla. Zahvaljujući Mirsadu i Asmiru lokaciju jezera bit će moguće pronaći i na internetu, no da bi se do njega došlo treba malo vremena i truda.
U povratku, kao i u dolasku primjećujem čitavim putem veliki broj okalemljenog voća. Pojedini lovci kaleme sve na šta naiđu, tako da se ne treba iznenaditi kruškama, jabukama, šljivama u srcu planine.
Mehmed Đedović
