Ima nešto u Gujinjaku
Odakle ime Međeđa.
Jeste, pomalo asocira na među, ali u imenu se obično krije malo više od puke asocijacije. Asocira i na medvjede kojih je u nekom vremenu tu moglo i biti.
No ime je istaknuto, prvo na šta nailazite je ime, i ono obično ima neku svoju specifičnost.
Obzirom da se prvi put spominje 1533. godine i to na popisu nahije Spreča, vrlo moguće da su joj te međe odredile ime koje će nositi kasnije.
O Međeđi se ne zna puno. Tek da je u pitanju mjesto koje administrativno pripada opštini Sapna, da je na početku nekropola stećaka Sječa koja je dugo godina, u bivšem sistemu bila prepoznavana kao Pasji grobovi (nije mi jasno zbog čega, a ako i slutim razloge opet mi nisu najjasniji…).
Iz Međeđe narod odlazi, raseljava se, tako da se neće čekati dugo da i ovo mjesto ostane pusto i bez mladih ljudi.
Razvalile su ga sjeline, klizanje zemljišta, na sve strane rane na njivama, šumi, putevima…
Stara groblja
Nekropola stećaka prekrivena je vlažnom, zelenom mahovinom, opkoljena maglom, stoji gdje je uvijek i bila. 47 ih je grupisano na lokaciji Sječa, pored samog puta za Sapnu.
Usmena predaja o okamenjenim svatovima nije novost, ali je ona i strah od nesreće ako se u stećke dira sačuvala kamene gromade od oštećenja.
Kada uđete u tu ravnodušnost i mir koji šuti na prastarom groblju, ušli ste u Međeđu.
Ljudi su obično hodajuće predrasude spremni da se našale na račun tuđeg imena, izgleda, porijekla. Nije to ništa novo, međutim ima i onih koji svemu prilaze otvorena srca, iskreno, spremni na prihvatanje i učenje ako je potrebno.
Mirsad Rahmanović je blizu pedesetih; zaljubljenik je u traganje za starim kulama i starim pričama. Znalac koji tvrdi da je Međeđa jedno od najstarijih naselja u ovom kraju, a svoju tvrdnju obrazlaže suhozidom dugim dvjestotinjak metara. Nema konkretnih dokaza za ovu tvrdnju, ali ima zaljubljenika i amaterskih istraživača što je dovoljno.
– Ljudi na toj njivi ili ne vide ništa ili vide tek gomilu kamena. Ja sam vidio suhozid koji je možda izgrađen još u vrijeme Ilira. Što dokazuje da je naselje zaista staro. Ostaje još samo da dokažem svoju tvrdnju, a na najboljem sam putu da to zaista učinim, kaže Mirsad.
– Dokazi koji se nalaze oko nas potvrđuju da se život u Međeđi odvija od 12 vijeka. Tu su 64 stećka, 9 lokacija mezarja, postojanje džamije od 17 vijeka i škole od 1950 g., stare kuće, razni toponimi i priče, jedan Heler iz 1900 i tri dinara iz 1939 godine pronađeni u Međeđi.
Slučajno sam naišao i na taj suhozid. Način gradnje datira iz vremena Ilira koji su ove prostore naseljavali od VI do I vijeka p.n.e. Ovo područje su naseljavali Autarijati, poznato Ilirsko pleme i mislim da su ovaj zid oni izgradili. Za običan narod koji se ne razumije u istoriju ovaj zid je obična gomila kamena ili “međa”, a možda je baš od te međe nastalo ime Međeđa, nastavlja Mirsad svoju priču.
Jedan od onih koji ne miruju u traganju je i Enver Muharemović, mladić koji će jednom ići našim stopama.
Rupa u sred šume
Ponekad prijeđeš kilometre, ili ti se barem tako učini, jer put je loš, nepristupačan i izlomljen sjelinama. Prijeđeš kilometre ni za šta, ali eto, ima neke koristi i od pukog prolaženja makar ništa i ne bilo na kraju puta.
Na lokalitetu zvanom Đedovac, u šumi stoji ta stijena i ništa. Ko da je gljiva izašla iz zemlje i okamenila se.
Podsjeti me to na onu rupu u Godušu. Rupa u sred šume, duboka, neispitana, vjerovatno vrlo stara, pa ipak samo rupa i ništa više.
Na ovoj stijeni gljivi je nekoliko čudnih otisaka utisnutih u kamen. Možda zmaj ili ažbaha, ili… Ništa mi zapravo ne znamo, pa nam nije ni zamjeriti ako pogriješimo.
Otisci u kamenu i ništa. Možda je priroda to uobličila, isto kao i onu rupu u Godušu.
Mirsad govori da je negdje ispod ove šume, u blizini puta, dječak koji tu živi pronašao neku vrstu izrezbarene „antičke zdjele“. Svašta se nalazilo u okolini pa se i danas naleti na čudne otiske u stijeni u sred šume načete klizanjem zemlje. Staro je to naselje, tu je Mirsad u pravu.
U blizini je i lokacija na kojoj su se u vrijeme Velikog rata vodila ključne bitke za opstanak ovoga kraja. A sve su prilike da su pored stećaka prolazili putevi, prvo rimski pa onda turski.
Groblje je na sve strane, staro i novo.Na ulazu u Međeđu staro tursko groblje i to nedaleko od stećaka, naziv Zagroblje. Još jedna interesantna lokacija a vezana za stara groblja je Gladno groblje, čuj, groblje pa još gladno.
Priča kaže da su tu živjeli bogati ljudi koji su malo i pretjerivali, posilili se, prenosi narod. Pravili tvrde hljebove te se takmičili čiji će najdalje otići kada ga otkotrljaju niz brdo. Poslije došla glad, mještani pomrli i tako postalo gladno groblje.
Ima nešto u Gujinjaku
Toponimi oko i u selu izranjavanim zgužvanom zemljom i klizanjem su: Vinogradina. Kućurina, Igrište, Potkojnice, Premakuća…
Priča se da su na lokaciji Gujinjak ljudi nešto tražili, kopali, prinosili žrtvu, šta li. Ostala rupa od koje je naknadno napravljen mali ribnjak. Bitno je da se traži makar se ništa i ne pronašlo.
Međeđu čine zaseoci: Grabovice, Novo naselje, Bešići, Dekići, Durakovići, a sve češće se kuće prave pored magistralnog puta Kalesija-Sapna.
Ono ljudi što je ostalo preživljava baveći se stočarstvom, voćarstvom, pčelarstvom. Dijaspora je sve brojnija i sve je više onih koji odlaze.
Iz Međeđe se, u potrazi za poslom i boljim životom sve češće putuje, tako da se neće čekati još dugo da i ovo mjesto ostane pusto i bez mladih ljudi. A ima šta da se vidi, čuje a vala i traži, a možda neko i pronađe, jer suština je u traženju…
MEHMED Đedović