Kolumna: O fudbalu i politici, o Brazilu i babinim sinovima…

Čitam ovih dana inspirativne tekstove svjetskih uglednih novinskih listova i web portala o čudesnom uspjehu naših Zmajeva. Da, čudesnom! Za njih je to čudo, pa i za nas, da smo u Brazilu. Pa dobro, možda i jeste ako bismo priznali sebi da smo najnerazvijenija država u Europi, u potpunoj političkoj blokadi sa najkomplikovanijim državnim aparatom na svijetu, a opet držimo lekcije nekome o nečemu pa makar to bilo i ganjanje lopte. Bilo bi čudo sigurno i da su nam još uvijek na čelu Fudbalskog saveza oni koji su nas gurali pred suspenzije, vodili užu i širu rodbinu na gostovanja državnog tima, dovodili “mlade nade” bh. fudbala kojima se nakon debija gubio svaki trag osim u novinskim člancima uz petocifrene brojke u KM-ovima, ljudi koji su otjerali Ibrahimovića, Kodru, Barbareza i Boga pitaj koga sve još samo zato jer su ovi bili sposobniji od njih.

Hajde da se pogledamo u ogledalo

Ali, eto, znate kako to ide kad ste na budžetu:”Ima se, može se!”. I baš je tako, sve se može dok si guzonjin sin, a iza guzonje partija, a iza partije narod. A narod se pita, jel’ tako? Samo opet nekim čudom uvijek dobije rep u šake… Dobro, priznajem. Čuda se ipak dešavaju, ali ako hoćemo da budemo zrela i odgovorna država, a ne samo bajkovita zemlja čuda, onda za neke stvari moramo preuzeti i odgovornost. Hajde da se pogledamo u ogledalo. Je li plasman u Brazil čudo ili rezultat napornog rada stručnih lica u Fudbalskom savezu BiH poput Osima, Sušića, Begića? Ne dovodeći u pitanje zalaganje igrača i navijača, ali otkako nam Savez vode ljudi sa reputacijom, kompetencijama i ljubavlju prema poslu, koji rade, napravili smo najveći uspjeh u historiji bosanskohercegovačkog fudbala. Aferim! Eto vidite da su čuda rijeđa nego što mislimo.

 Oni nisu majstori nego glumci

Sretan sam ovih dana što će i klinci iz Čilea i Bugarske sakupljati slijedeće godine sličice Džeke, Pjanića i ostalih kao što sam i ja davne 1998. sakpuljao Balakove i Zamorana i pitao se odakle dolaze. Sretan sam zbog toga, ali ostaje mi žal zašto recept iz Saveza nije prije isproban? Zašto po njemu nismo pekli privredne, kulturne i naučne “baklave” kao onu fudbalsku koju smo za Bajram slatko oćejfili. Zašto nam u zdravstvu, školstvu, sudstvu, policiji, industriji, kulturnim i naučnim institucijama, ministarstvima ne rade kompetentni ljudi? Da rade, djeca bi znala ko je bio Vladimir Prelog, Sabahudin Topalbećirević bi ostavio još mnogo komentara za anale, zemaljski muzej u Sarajevu bio bi u funkciji, ne bi plaćali skuplje električnu energiju od cijene po kojoj je izvozimo, znali bi koju korist imamo od PDV-a, imali bi posao, auto, staž, policiju, državu, zakon. Ali nemamo. Nemamo zato što se iza nacionalističkih paravana naše životne predstave kriju nesposobni ljudi da naprave bilo šta konstruktivno za društvo i svijet oko sebe. Oni ne znaju da barataju loptom jer nisu majstori nego glumci. Samo glume i padaju. Ne mogu dalje iz blata. Drže ga se jer znaju da bez njega ni njih ne bi bilo. Znaju da su nehljebari, ali moraju i oni negdje da se uhljebe! Znaju oni da su guzonjini sinovi, da iza guzonje stoji partija, a iza partije narod. A narod se pita jel’ tako? Samo opet nekim čudom dobije rep u šake..

Piše: Mirza Avdibašić