Ove, 2013. godine, navršilo se dvadeset godina otkako sam prvi put kročio u učionicu sa razrednom knjigom u ruci, poznatijom kao „dnevnik“, i stao ispred dvadeset i nešto jedanaestogodišnjaka sa namjerom da im pomognem naučiti osnove engleskog jezika.
Brojni su učenici sjedili u klupama ispred mene u ovih dvadeset godina, u školama u Gornjim i Donjim Raincima, Vukovijama, Kalesiji, Sarajevu i Iasiu u Rumuniji, a njihov uzrast se kretao od tri do sedamdeset i nešto godina. Mnoge od njih pamtim dobro, neke prepoznam na ulici ne sjećajući im se imena, a većinu njih nisam imao priliku ponovo sresti. Među onima koje sam sretao ima vrlo uspješnih profesora, inžinjera, magistara, ljekara, privatnih poduzetnika, poljoprivrednika, domaćina, domaćica, majki, očeva… Danas njihova djeca završavaju osnovnu školu. Doživio sam puno lijepih trenutaka, a bilo je i onih koje bezuspješno pokušavam zaboraviti.
Šta se promijenilo u ovih 20 godina? Koliko smo odmakli od nastave u improvizovanim školskim objektima poput garaža u većim kućama, mekteba i „čitaonica“ (nikad nisam shvatio zašto su naše kafane imale ovako sofisticirano ime)?
Asmir Mešić nekad i sad
Godine 1993. , Asmir Mešić je tek napunio 19 godina kada je nevjerovatnim spletom okolnosti dospio do učionice u čitaonici u Gornjim Petrovicama. Kroz kasnije životno iskustvo uspio sam naučiti da se ti spletovi okolnosti zovu „nafaka“ i da nemaju nikakve veze sa slučajnošću. Bez minute formalne obuke, bez mentora kojeg možeš pitati za savjet, bez literature iz koje bi se nešto moglo naučiti, dolazi se u situaciju da se jednostavno moraš osloniti na intuiciju i Bogom dani talent. Ono što je bilo najvažnije bila je želja i ogromna količina volje da se posao obavi na najbolji mogući način.
20 godina kasnije, Asmir Mešić radi u OŠ „Kalesija“ i vodi vlastitu školu stranih jezika. Stručnost i kvalitet sada osim fakultetske diplome potvrđuju i najpriznatiji međunarodni certifikat za profesore engleskog jezika, učešće na brojnim seminarima, radionicama i konferencijama u nekoliko država, koautorstvo udžbenika za osnovnu školu u izdanju najveće izdavačke kuće na svijetu… Preduga bi lista bila kada bih nabrajao sve ono što sam uradio u ovih 20 godina na polju stručnog usavršavanja. A cilj je još uvijek isti kao i 1993. godine – uraditi posao na najbolji mogući način. I je li se naučilo sve što se ima naučiti? Daleko od toga! Toliko se brilijantnih novih ideja skoro svakodnevno čuje i pročita da se često pitam „kako je moguće da mi to nikad nije palo na pamet?“ A to i jeste ljepota ovog poziva – učite dok ste živi.
Djeca nekad i sad
1993. godine, djeca se nisu mogla pohvaliti sretnim djetinjstvom. Koliko lijep i sretan život može biti ako imaš 10-15 godina, a nemaš najosnovnijih uslova za život? A najosnovniji uslovi za život nisu internet, mobitel od hiljadu maraka ili patike od dvjesta. Većina te djece nisu imala šta jesti većinu dana u godini. A kako je teško razumjeti šta znači doslovno nemati šta jesti ako to nisi doživio. Ta djeca su riskirala život svaki put kad su krenula u školu, opet doslovno. Neki od njih su jednog dana otišli u školu, a kući se nisu vratili. Toj djeci od prije 20 godina vrlo malo je trebalo da budu sretni – dan proveden u igri umjesto u skloništu, komadić čokolade ili bilo kakvog slatkiša. Kakva su djeca danas? Većina djece sada imaju puno više nego što im realno treba. Šta ih čini sretnima? Uglavnom skupe stvari koje im kratkotrajno stvaraju osjećaj zadovoljstva, ali ubrzo i želju za nečim novim. Nažalost, ima i djece koja i danas žive u uslovima koja se malo razlikuju od onih ratnih.
To što djeca u ratu nisu imala ništa i što ova djeca danas imaju sve predstavlja dvije krajnosti, po meni jednako strašne. Šta je gore vidjeti: dijete koje nema šta jesti ili dijete koje baca hranu, uključujući i skupe slatkiše? Dijete koje nema struju u kući ili dijete koje želi bolji mobitel od onoga što već ima, a koštao je hiljadu maraka?
Osim očigledne razlike u materijalnom pogledu, nije teško ni uočiti promjenu u ponašanju djece nekad i sad. Većina današnje djece su vrlo svjesna svojih prava koja ističu na svakom koraku, a nimalo pažnje ne poklanjaju svojim obavezama i dužnostima. Drsko ponašanje u školi ranije je bilo odlika malog broja učenika ekstremno lošeg ponašanja. Danas je to toliko česta pojava da joj se gotovo uopšte ne posvećuje pažnja.
Uslovi za rad nekad i sad
Na početku nastavničke karijere, imao sam udžbenik (učenici ga nisu imali) vrlo loše kvalitete. Imao sam tablu i kredu. Ne sjećam se da smo nekad ostali bez krede. Danas radimo po najkvalitetnijim udžbenicima sa potpuno drugačijim metodičkim pristupom, a i učenici ih imaju. Istina, u upotrebi su i udžbenici koji kvalitetom zaostaju i za onima ratnim. Još uvijek imamo i tablu i kredu. Doduše, krede ponekad i nema. Osim ovoga, mogli bismo danas imati i interaktivne („pametne”) table sa interaktivnim softverom, koji je inače već napravljen za udžbenike koje koristimo. Moglo bi se bar pisati markerima na plastičnoj bijeloj tabli (koja je inače puno jeftinija od klasične drvene). Mogla bi se učionica i na druge načine napraviti naprednom, multimedijalnom sredinom za učenje. Međutim, sve to ostaje na tome „moglo bi”, jer (avaj!) takva ideja zahtijeva ulaganje novčanih sredstava u obrazovanje. A to je ipak scenario koji Oni Koji Odlučuju smatraju prikladnim za neku urnebesnu komediju.
Prije 20 godina, za rad se nije dobijala plata. Niko je nije ni očekivao u ratnim uslovima. Radilo se za nešto prehrambenih i higijenskih proizvoda, popularno nazvanih „sledovanje”. Danas platu dobijamo. Doduše, sa zakašnjenjem. Ponekad je i ne dobijemo. Tada navlačimo na sebe bijes javnosti zbog obustave rada, jer očekujemo da danas ipak za svoj rad dobijemo zasluženo sledovanje u vidu novca. Ali se opet vraćamo na problem davanja novčanih sredstava za obrazovanje. Ministri zaduženi za taj sektor kažu da su prosvjetni radnici teret države. Zaboga, trošimo novac iz budžeta! Na sličan način, nismo bili omiljeni ni prije 20 godina. Po mnogima, jedini razlog što smo radili u školi bio je izbjegavanje vojne obaveze.
1993. godine bilo je iluzorno očekivati da u ratnim uslovima neko obezbijedi dovoljno uglja i drva za grijanje tolikog broja škola. Škole su se snalazile na razne načine, a često su učenici bili ti koji bi donosili pokoju cjepanicu. Danas, na kraju 2013. godine, čovjek bi pomislio da se podrazumijeva da grijanje sasvim normalno funkcioniše u svim, pa i u najudaljenijim seoskim školama. Ipak, djeca redovno provode nastavu u centralnoj gradskoj školi u Kalesiji na temperaturama koje su daleko ispod onoga što se smatra normalnim. Naravno, smrzavaju se i nastavnici, ali oni ionako nikoga ne zanimaju. Najveći problem u ovome je što je sada iluzorno očekivati da bilo ko obezbijedi dovoljno uglja za ogrijev. Ni učenici više ne dolaze u obzir.
Kamo dalje, rođače?
Teško je bilo raditi u školi u ratnim uslovima, a budućnost se gledala sa mješavinom nade i beznađa; nade u skorašnji završetak te patnje, a beznađa jer se kraj nije nazirao. 20 godina kasnije, bojim se da je nade u svjetliju budućnost našeg obrazovanja sve manje, a da beznađe sigurnim koracima preuzima inicijativu. Trenutno, najvažniji principi u našem obrazovnom sistemu su da školstvo treba biti što jeftinije, da učenici imaju što manje obaveza, da pazite na političku korektnost u jeziku i da izbjegavate svaki vid diskriminacije. A strašno me boli (da, iskreno me boli) kad vidim kako ovakvi principi sistematično uništavaju našu najbolju djecu. Djecu čiji talenat i nadarenost sistematično uništavamo jer sistem traži od njih da ne odudaraju od prosjeka. Nadprosječno nadarena djeca su teret za budžete.
Svaka reforma obrazovnog sistema sprovodi se samo samo i isključivo s ciljem pojeftinjenja, tj. rasterećenja budžeta. Povećava se broj učenika u odjeljenju, povećava se norma nastavnika, smanjuje se fond časova za većinu predmeta, spajaju se škole. Rezultat – sve manje nastavnika radi sve više sa sve većim brojem učenika u odjeljenju, a pri tome imaju sve manje vremena da izvrše postavljene zadatke. Istovremeno, administrativni posao postaje puno važniji od praktičnog rada u nastavi. U procesu odobravanja udžbenika, presuđuju lobiji umjesto kvaliteta, pa postajemo predmet sprdnje u državama okruženja, a pravopisne, gramatičke, činjenične i druge katastrofalne greške u udžbenicima uočavaju i učenici nižih razreda.
A učenici? Je li koga briga za njihovo dobro? Teško. Lošim učenicima se daje još više podstreka da budu još lošiji, ukidanjem mogućnosti ponavljanja razreda u nižim razredima, a srozavanjem kriterija ocjenjivanja ispod svake razumne mjere u višim. O dobrim učenicima rijetko iko ikad priča. Oni se, jednostavno, sistematski uništavaju. Konstantno se radi na hiperprodukciji nastavnog kadra na mnogobrojnim univerzitetima po gradovima i selima naše zemlje ponosne. U ratu je svako mogao postati nastavnik zbog nedostatka stručnog kadra. Danas, opet svako postaje nastavnik, ali ovaj put ozvaničeno diplomom. E sad, bilo bi divno kada bi neko od mnogobrojnih ministara obrazovanja (ah, da: i ministrica!) demantovao ovaj pokušaj konstruktivne kritike postojećeg stanja, s tim da uvažavam samo argumente, demagogiju nikako. U međuvremenu, gledamo direktan prijenost odliva mozaka. Pardon, mozgova. A jadna je država u kojoj je najveći uspjeh za mladog i pametnog čovjeka da ode iz nje.
Kalesija.com/Asmir Mesic