Kad slušate predsjedavajućeg Vijeća ministara, Nikolu Špirića, kako ovu Nedođiju stavlja u isti kalup sa ostalim zemljama Evropske Unije, sve vam je jasno. *ebote, pa čovjek pomisli: hej, pa nama cijeli *ebeni kontinent zavidi! Kad ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj govori o saradnji i integrisanju u Neki Novi Sistem (da me *ebeš ne znam na koji misli) kao u drugih moćnih zemalja, spremnih za saradnju sa Bosnom i Hercegovinom, bojiš se da će ti se imovinsko stanje, status zaposlenja tako promijeniti da od para koje ćeš imati nećeš smjeti izaći na ulicu, jer će te komšija koknut snajperom sa krova, jerbo on to samo i čeka!
Dok govori o tvojoj sigurnosti, Sadik Ahmetović ti garantuje da komotno možeš u po dana, u po noći (kad ti se ćejfne) izaći na ulicu gologuz i dernjat se naokolo, a niko te neće ni pipnut. Jednostavno ti spadne teret sa srca, a možeš i dijete poslati na trening ili u školu – Ahmetović ti garantuje da ga ni ptica neće posrat na putu nauke. A tek kad pomisliš da ne smiješ nikoga ni mrko pogledati, u suprotno te uvjeri ministar odbrane Selmo Cikotić. S njim i njegovim djelotvornim akcijama i zalaganjima, budi siguran da se kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin nećeš osjećati diskriminiran u Lijepoj Našoj, ma unitaristi će da se sakriju u mišije rupice kad te vide, neće smjeti ni da pisnu, a kamoli ti kažu da si balija, šokac ili četnik… Ništa to – Selmo Cikotić (od sad zvani Supermen) će da im *ebe majku lično!
Rudo Vidović, ministar za komunikacije i promet, ako treba, i golo*urast će da ode u BH Telecom i baci bombu onoj šalteruši s krivim nogama, tako da joj neće na um past’ da ti ikad više pokuša maznut koji impuls ili ti skinut kredit onako kad joj pr'ne… Ne! Sa Vidovićem idemo prvi, dajemo više!
Da našoj sreći nema kraja, jasno nam je do znanja STAVILA ministrica VISOKOG obrazovanja, kulture, nauke i sporta – Mirzeta Hadžić Suljkić! O ovoj ženi se ne mora dosta reći, kad je pogledate sve vam je jasno! A i njena dosadašnja djela govore sama za sebe! Pa tako njena dužnost u ovoj konzerva(tivnoj) zemlji nije smjela razljutiti i iskompleksirati njenog muža, dok je, vjerovatno uz kafu i malboro u zajedničkoj trpezariji s njim kovala planove i potpisivala ugovor o prijevozu učenika osnovnih škola Tuzlanskog kantona – i to svake školske godine (kao da se radi o popunjavanju križaljke). Kako vidimo, ministrica Suljkić, osim skupljanja prezimena, ima hobi da *ebe ovu državu danonoćno, bez ikakve grižnje savjesti. Zaposlila je čitavo porodično stablo po cijelom Tuzlanskom kantonu, a ne može da uradi lift Edinu, koji je nepokretan, a samo želi da ide u školu, da se obrazuje (što bi nas podsjetilo da je ona ministrica OBRAZOVANJA)!
Mogao bih o ovome (a i hoću ubuduće) napisati neki roman, ali to ću kad čvrsto zgrabim diplomu u ruke, da mi Mirzeta ne potplete nogu, pa završim u kakvom jarku, jer ipak sam ja Osmanović, a ne Hadžić, Suljkić…
Na početku spomenuh da svako nešto krije, pa tako i Vlast. Pomislićeš da je to zato što ju je sramota zbog toga što je nesposobna, i da zato ne želi biti na istoj slici sa svim budalaštinjama koje je napravila. Pomislićeš da nema želju grliti se sa čemerom i jadom koji je sama prouzrokovala, jer jasno je da od čemera i jada dobro živi.
I bićeš u pravu.
Meris Osmanović.