Odričem se blaženog lica
I odričem se glasa
Jer nemam nade okrenuti se ponovo
Zbog toga se veselim, jer sazdati moram nešto
Čemu se veselim
Armstrongova je sa sedamnaest godina stupila u katolički samostan, koji je u to vrijeme mladim redovnicama nametao teška ograničenja. U samostanu su živjele pod strogim ukorom i pravilima koji su za cilj imali da potpuno slome duh i suzi vidike.
Izvan samostana harala je društvena, moralna, ekonomska i seksualna revolucija. Mladi Britanci, koji su dostigli zrelost u poslijeratnim godinama, u tmurnoj zbrci štednje, obuzdavanja, nostalgije, frustracija i uskraćivanja, željeli su ne samo drugačiji svijet nego i da se sami promijene. To je bilo vrijeme Sex Pistolsa, Punk Rocka, rokenrola, odsustva bilo kakvih religijskih i moralnih načela. Mladi su željeli „činiti što su više i čim prije mogli“.
Tako da kada je konačno napustila okove samostana, bila potpuno nespremna za vanjski svijet i njegove promjene. Sedam godina je provela u samostanu što je rezultovalo oslabljenim socijalnim sposobnostima, i time da nikada nije mogla imati dužu ljubavnu vezu.
U svojoj knjizi govori o svojim susretima sa tri najveće monoteističke religije koje je izučavala, i u kojima ne otkriva razlike već sličnosti i pozitivne strane. Dok je kršćanstvo religija vjerovanja, islam i judaizam su religije prakse. U svojoj raspravi o religijama prožetim kroz lično iskustvo ruši barijere i zablude koje smo imali o drugom i drugačijem.
U određenom trenutku je posmatrala svoj život „izvan okvira“, odnosno gledala na svijet sa strane, nije bila učesnik nego puki posmatrač svog života, što daje psihološku dimenziju autobiografiji. U svojim filozofskim raspravama na trenutke ide predaleko što zamori čitaoca, ali to prosto govori o njenom emotivnom i duševnom stanju koji je često bio na ivici raspadanja. Daje nam uvid u duboke kutke svog mozga.
Ipak ne bi bilo loše da je knjiga pisana malo čitljivijim stilom, pristupačnijim običnom čovjeku. Zbog svog neobičnog životnog iskustva ima mnogo materijala, ali je sve ostalo na tom „izvanjskom“ pisanju , bez davanja sebe i sa nedovoljnim opisivanjem odnosa sa ljudima. Jeste nam dala uvid u svoju psihu ali ne i u emocije i stvarne odnose sa poznanicima i prijateljima što je pomalo osiromašilo ovo djelo.
Bez obzira na to, svakako nam pruža neke druge perspektive i činjenice o religiji i religijskom životu, te ostajemo čitati da vidimo kako ta priča završava. Iz vremena gubljenja vjere, dolazi vrijeme vladavine Margaret Tačer, kada se pristupa čvrstim vjerskim okvirima i radikalizmu, što na kraju dovodi do islamskog ekstremizma, i ponovnog kršćanskog uzrokovanja svih tih problema.
Napisala je preko 20 knjiga iz oblasti religije o Islamu,Kršćanstvu,Judaizmu,što je danas stavlja u sami svjetski vrh u ovoj oblasti. Pišući historiju religije, posebno Islama i Kršćanstva, pokazuje poveznicu o današnjim političkim pitanjima, ukazujući na vjekovne predrasude prema Islamu sve zbog postizanja političkih ciljeva, što bi moglo izazvati katastrofu svijeta armagedonskih razmjera.
Već u podnaslovu „Poslanik za naše vrijeme“ daje sugestivan odgovor da bi jedino Muhammed mogao riješiti društvene problema našeg vremena.
Knjigu „Spiralne stepenice“ možete pronaći u Gradskoj biblioteci Kalesija.
Alma Osmanović