Posljednjih godina svjedoci smo da je neobrađen veliki dio poljoprivrednih površina u našoj zemlji. Mladi ljudi ne vide perspektivu na selu i u potrazi za boljim životom najčešće odlaze u gradove ili van granica BiH. Obradivo zemljište za koje se nekada naplaćivao zakup danas se nudi besplatno. Međutim, zbog nedostatka radne snage sve je manje onih koji i bez naknade žele obrađivati tuđe zemljište.
Ipak, da se u najtežim vremenima ljudi vraćaju poljoprivredi pokazala je i pandemija koronavirusa. Slike opustošenih trgovačkih centara širom svijeta i nedostatak hrane u prodavnicama, s početka pandemije, natjerala je mnoge da zasiju znatno veće površine obradivog zemljišta nego što je uobičajeno.
Samo na području općine Kalesija zasijano je oko 30% više površina u odnosu na prošlu godinu, saznajemo od Abdulaha Gutića, pomoćnika načelnika za poljoprivredu i budžet općine Kalesija.
„ Primjetno je da je mnogo veći broj ljudi ove godine prijavio proljetnu sjetvu. Kako bi ublažili posljedice izazvane pandemijom odlučili smo poljoprivrednim proizvođačima nadoknaditi troškove nabavke sjemena, zaštitnih sredstava i mineralnih gnojiva, uz dokaz, račun, za kupljenu robu. Iznos i količina posticajnih sredstava zavisit će od broja prijavljenih proizvođača koji su obavili ili planiraju da obave proljetnu sjetvu, uz ograničenje najviše do 1.000 KM po korisniku“, kaže Gutić i dodaje da se do sada na ovaj poziv prijavilo blizu 900 stanovnika kalesijske općine.
Inače, općina Kalesija će za proljetnu sjetvu ove godine podijeliti 300 hiljada KM, od čega 200 hiljada KM od ministrstava poljoprivrede TK i FBiH i 100 hiljada iz općinskog budžeta.
Bez obzira što su građani trenutno pokazali nešto više interesovanja za poljoprivredu, opšte je mišljenje da je riječ o manjim zasadima kojima se želi obezbijediti hrana za potrebe porodice. Za ozbiljniji pristup poljoprivredi neophodan je veći angažman države.
Poljoprivrednici kao najveći problem trenutno ističu nedostatak radne snage.
Muaz Bukvarević iz kalesijskog naselja Prnjavor sam sa suprugom i jednim radnikom obrađuje 120 dunuma zemlje.
„ Poljoprivredu sam naslijedio od oca, koji je obrađivao oko 70 dunuma zemlje. Kasnije smo kupili još 50 dunuma i proširili proizvodnju. Ove godine sam zasijao 50 dunuma kukuruza i 200 kg pšenice. Ostalo je pod travom. Trenutno imam dvanaest muznih krava, jednu junucu i petoro teladi. Uglavnom, imam potrebnu mehanizaciju i da sam boljeg zdravstvenog stanja kupio bih još jedan traktor do 100 hiljada maraka. Teško je sve to obraditi jer smo sami supruga i ja, nemamo djece. Pomaže nam samo jedan radnik. Ima prostora za proširenje proizvodnje, ali nema radne snage“ govori Bukvarević.
Milisav Garić se među prvima vratio na svoje imanje i u Gojčinu osnovao Udruženje građana „Agrorazvoj“, oko kojeg se okupio značajan broj poljoprivrednika s ovog područja koji su obrađivali većinu zemljišta. Međutim, vremenom se taj broj polako smanjivao, a danas se poljoprivredom bavi njih nekolicina, uglavnom za vlastite potrebe.
„Negdje u periodu od 2000.do 2005.godine bile je raznih organizacija koje su pratile povratnike i nudile programe, pomoći. Svi oni koji su htjeli da se bave poljoprivredom, individualno ili kroz udruženja i zadruge imali su priliku da rade. Tada je bio veći broj otkupnih stanica, sušara, hladnjača… Samo u periodu 2005. i 2006.godine podigli smo 40 malinjaka i ljudi su od toga živjeli i školovali svoju djecu. Nažalost, posljednjih godina sve je to stalo. Da li zbog toga što država nije ispoštovala priču o poticajima, jačanja uvozničkog lobija ili smanjivanja otkupnih kvota. Uglavnom, ljudi nisu mogli živjeti od toga i su zadržali samo proizvodnju za lične potrebe ili su zaključali kuće i otišli. Mlađi su uglavnom otišli, a stariji ostali“, kaže Garić.
Dodaje da je teško živjeti od poljoprivrede i da ima sreću što mu je supruga zaposlena, s obzirom da ima petoro djece. Bez toga bi, ističe, bilo jako teško.
„ Potičem iz porodice koja se uvijek bavila poljoprivredom i uglavnom je gajila stoku za svoje potrebe i nešto za prodaju. Trenutno sijem oko 20 dunuma, tu su i livade, a jedan dio je pod voćnjakom. Od stoke imam kravu, nekad dvije i svinje, jer su mi najrentabilnije. Prije sam se bavio i ovčarstvom. Prošle godine sam zasijao 20 dunuma pšenice koju sam predao u mlin i tako crpim. Pored povrtlarskih kultura, ove godine sam zasijao kukuruz, silažni i nešto za berbu. Teško se nađe neka računica. Sreća pa je supruga zaposlena. Imam petoro djece. Tri sina idu u školu, a od septembra će krenuti i kćerka. Meni ostaje da se bavim poljoprivredom, a na djeci je da izaberu šta je najbolje za njih“, rekao je Garić.
Naši sagovornici su složni da je država na potezu ukoliko želi da sačuva poljoprivrednu prizvodnju i da omogući, bar dijelom, uslove koje imaju poljoprivrednici u većini evropskih zemalja. U suprotnom će biti sve više zapuštenog i neobrađenog zemljišta.
(Radio Feral/Priče sa granice.com)