Blizu dvije godine od bijega iz rata u Gazi, Samira Elbarawy Rajab i njena porodica otvaraju prodavnicu kolača i peciva u Mostaru i grade novi život u Bosni i Hercegovini. U tome im pomažu domaće i međunarodne organizacije, te dobri ljudi širom naše zemlje.
Sudbina 30-godišnje Palestinke Samire ispreplela se s Bosnom još i prije njenog rođenja. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, njen otac je iz Palestine došao u Sarajevo da studira i upoznao njenu majku, porijeklom iz Bihaća. Kada je počeo rat u BiH pobjegli su u Palestinu, a nakon tri decenije novi rat ih vraća u Bosnu.
“I sad opet sve ispočetka”, govori Samira.
Ona je do oktobra 2023. godine s mužem i dvoje djece živjela u Beit Lahiyi na sjeveru Gaze. Bila je medicinska sestra u Indonezijskoj bolnici, a muž je vodio firmu za proizvodnju voća.
“Nismo planirali da odemo iz Gaze, nijedne sekunde. Najbolji život smo živjeli tamo, najbolji život! Imali smo svoju kuću, posao, radovala sam se da dočekam penziju, bili smo zdravi – šta još da poželiš? Izgubili smo sve. Beit Lahiyi je sad ravan – nema ništa tamo”, kaže Samira.
Rat u Gazi počeo je 7. oktobra 2023. godine i do danas je više od 60.000 ljudi ubijeno, dok je više od 130 hiljada ranjenih. Gaza je potpuno uništena, a njeni stanovnici su prognani iz svojih domova i preživljavaju bez vode, struje i hrane.
I Samirina porodica je u prvoj sedmici rata istjerana iz kuće. Utočište su pronašli u školi u centru Gaze, gdje je boravilo još 8.000 ljudi. Tu su proveli blizu 40 dana.
“Sjedili smo u nekom hodniku, tu smo i spavali – nema deke, nema ništa. Kupatilo katastrofa, nema vode. Od prvog dana nema brašna, nema pelena, nema mlijeka… Nema nade! Kako da se nadamo nečemu? Kad mi se vrati sjećanje hoću da puknem”, priča Samira.
Zahvaljujući majčinom porijeklu, Samira uz pomoć bosanskohercegovačke ambasade uspijeva izaći iz Gaze u Egipat, a potom u januaru 2024. stiže u BiH.
“Nikad to neću zaboraviti, nikad. Kad smo stigli u Egipat svi smo bili bolesni. Ja sam imala 40 kila. Kao mumije smo bili svi. Ali da nisam imala djece ne bih izlazila iz Gaze. Ja sam izašla da bi oni izašli”, kaže Samira koja unatoč svemu što je proživjela zrači srdačnošću i optimizmom.
U Bosni im je, osim spasa od rata, radost donijela i kćerka Ayla, koja se rodila dok su boravili u izbjegličkom kampu Salakovac. Tu su trenutno smješteni njeni roditelji, snaha, te sestra s porodicom. Svakodnevno misle na one koji su ostali u Gazi i čine sve da im na bilo koji način pomognu. Tako su počeli praviti kolače.
“Šta smo mogle raditi? Imamo ruke da napravimo slatkiše. Pa radiš, plačeš, osjećaš bol, ali moraš da radiš. Ovo nije izbor! Tamo su ljudi koji nemaju hrane i samo na to misliš. Bog je spasio nas da pomognemo onima koji su ostali”, kaže Samira i dodaje da porodica njenog muža nije mogla izaći iz Gaze.
“Muž radi dvije smjene samo da im možemo nešto poslati. Teška situacija, pritisak, uči te da budeš bolji, da radiš, da napraviš svašta”, dodaje ona.
Nova zemlja, novi početak
Kada su počeli s radom, Samira nije planirala da otvori radnju. Čak je bilo trenutaka kada je željela odustati jer posao nije dobro išao, ali su je sestra i snaha s kojima je radila uvijek poticale da nastavi. Preko grupe Carry for Palestine uključili su se u humanitarne bazare pa su njihovi specijaliteti došli do ljudi iz Bugojna, Donjeg i Gornjeg Vakufa, Travnika i Sarajeva.
“I malo po malo, malo po malo – naša ideja je postajala veća. I ja kažem hajde da otvorimo malu pekaru. Sve je bilo spremno i došao je CRS i dao nam podršku – to je bio poticaj koji nam je trebao. Bez njih ne bismo uspjeli”, prisjeća se Samira.
Zahvalna je UNHCR-u koji joj je dao sredstva za pokretanje posla, dok joj je Catholic Relief Services (CRS) pomogao u pronalasku prostora, nabavci opreme i registraciji obrta. Podrška koju je dobila važna je, kaže, za njenu ekonomsku stabilnost, integraciju u bosanskohercegovačko društvo, ali i jer joj pruža priliku za pomoć ljudima u Gazi.
“Mi ovdje imamo zidove, imamo hranu – tamo nema ništa. I ti daš – Bog da. To je to”, kaže ona.
Iako je posao nastao iz potrebe, njena želja je da kroz kuhanje sačuva uspomenu na svoju zemlju. Prvobitno je radnju nazvala “Ajwa Sweets”, po vrsti hurmi koje koristi u pripremi, ali se pred otvaranje odlučila za “Palestinsku kuću”.
“Da se zna da je to nešto od nas”, kaže.
U Palestinskoj kući, koja se otvara 18. septembra, prodavat će slatke i slane bliskoistočne specijalitete poput Basbuse, Ma'amula, Ka'aka i hljeba Shrak. Kroz ukuse Palestine, Samira će zajednici koja ju je prihvatila donijeti djelić svog svijeta.
“Mi smo u Gazi navikli svaki dan da ima kolača u kući. Ja sam tako učila od svekrve, ona je svaki dan pravila kolače”, rekla je Samira.
Dugo je Samira vjerovala da je povratak u Gazu moguć, ali je s vremenom shvatila da se nema gdje vratiti jer je, kako kaže, njena zemlja postala prazna. Prihvatila je novi život u Mostaru gdje su joj se i djeca uklopila u novu sredinu, imaju prijatelje, a najstarija kćerka ide u školu.
Dodatni poticaj za ostanak u BiH je i kuća koju su kupili uz pomoć organizacije Pomozi.ba i velikodušnih ljudi širom naše zemlje i svijeta. Sudbina ovih Palestinaca dirnula je sve koji su čuli za nju, te su za manje od dvije sedmice uspjeli skupiti sredstva za kupovinu kuće.
“Mene je sramota koliko su ljudi dobri prema nama. Pomozi.ba su nam baš puno pomogli, oni su divni, divni ljudi”, kaže Samira.
Nakon renoviranja, kuća u blizini Mostara postat će dom porodicama Elbarawy i Rajab, koje su, bježeći od rata, utočište pronašli u našoj zemlji. Plan im je, kaže Samira, da ostanu u Mostaru.
“Mostar je najljepši grad. Grad koji nas je zagrlio kad smo izašli iz rata. Ovdje su nam ljudi pomagali od prvog dana. Nijedan dan se nisam osjećala kao izbjeglica. Samo osjećam kao da je ovo moja kuća, moj grad”, zaključuje Samira.
(KLIX)