Poznata italijanska novinarka i spisateljica, koja je bila i ghostwritter italijanskom premijeru Matteu Renziju, rođeni Livorno posljednje tri godine zamijenila je za Sarajevo. Glavni grad Bosne i Hercegovine je, kako kaže, pobijedio u bici, te je postao njen novi dom i velika ljubav, s obzirom na to da nakon njega više ne uspjeva živjeti u Italiji.
Tridesetogodišnja Andrea Marcolongo prije nekoliko godina nije mogla ni slutiti da bi njen novi dom mogao postati upravo Sarajevo. Međutim kada je turistički došla u ovaj grad, ubrzo je shvatila da će tu ostati, mnogo duže nego što je planirala.
– U Sarajevo sam stigla prije tri godine u sklopu putovanja državama Balkana sa najboljom prijateljicom. Grad me je odmah pogodio svojim instinktom života i vjernosti sebi. Prvih nekoliko dana nisam čak mogla ni uživati u pogledu sa balkona svoje kuće na Bjelavama, i gledati na bezbrojne bijele nadgrobne spomenike na brdima grada. Iako rat nisam iskusila, ja, strankinja, osjećala sam se kao ratni zarobljenik. Drevni Grci su vjerovali kako je smrt dio života, a u Sarajevu je sve tako očigledno i jasno. Pokušala sam da shvatim nemoguće, iracionalno, zlo opsade koja je trajala nekoliko godina, pokušala sam da shvatim da je ono prije i poslije rata u Sarajevu, moderna vremenska odrednica poput one prije i poslije Krista. Nisam mogla da razumijem, pa sam se sve više pitala. Sve dok se nisam zaljubila u nevjerovatnu sposobnost ljudi iz Sarajeva da prihvate bol i da nikad ne izdaju sebe, da budu vjerni svojoj naciji, ali uz poštivanje ljudskog bića. Nije bitno da li su kuće još pune rupa, ljudi su cijeli. Zaljubila sam se u vaš način ironije, koja vam omogućava da se smijete svemu, pogotovo ratu. I sada se i ja smijem. Slobodna sam, kao i vi Bosanci – priča na početku razgovora za Faktor Andrea Marcolongo.
Sarajevo inspiracija za pisanje
Inspiraciju za nedavno objavljenu knjigu “La lingua geniale” koja je postala svjetski bestseler Andrea pripisuje upravo Sarajevu. Iako u knjizi piše o antičkom grčkom jeziku i važnosti klasičnih jezika u današnjem vremenu, Andrea kaže da je ova knjiga posvećena Sarajevu, te da se na njenim stranicama može pronaći dosta toga iz Sarajeva.
– Knjiga je posvećena Sarajevu iz mnogo razloga i ne priča samo o grčkom. To je zapravo priča o savremenoj komunikaciji, o tome kako svakodnevno koristimo riječi, kroz grčke. Također pričam mnogo o Sarajevu u knjizi. Skoro čitavu knjigu sam napisala u proljeće 2016. godine. Još se sjećam kada sam je završila i poslala mailom sa terase restorana Kod Bibana sa spektakularnim pogledom grada ispod mene. Knjiga je posvećena Sarajevu i iz tog razloga jer sam se zbog pisanja stalno preselila u Sarajevo. Mislila sam da je to samo na nekoliko mjeseci, međutim postalo je sve više i više, a sada, dvije godine kasnije, kada sam pisac, želim da Sarajevo zauvijek ostane moj grad. Daleko od Sarajeva ne mogu pisati – priča ova Italijanka sa bosanskom adresom.
Da je Sarajevo posebno inspirativno za ovu spisateljicu pokazuje i činjenica da je ovoga ljeta u bosanskom domu napisala i svoju drugu knjigu, koja će biti objavljena u Italiji sljedeće godine.
– Kako ovdje sada imam svoj život, imam i svoju dnevnu rutinu. Ujutro nakon što se probudim idem u šetnju i svaki put idem nekim drugim putem do malenog kafića Sova, koji se nalazi na Marijinom Dvoru. Tu sam napisala gotovo cijelu drugu knjigu koja isto govori o Sarajevu. Najljepše od svega je što o sam o svom Sarajevu govorila i pisala za italijanske medije. Tako sam o Sarajevu pisala u novinama Corriere della Sera, zajedno sa fotografom Ziyahom Gafićem uradila sam reportažu za Repubblicu. U svim zemljama gdje imam promociju knjige, govorim o Sarajevu. Ne mogu biti više ponosna na Sarajevo i njegovu, zapravo moju raju – kaže Andrea.
Govoreći o Sarajevu Andrea ističe da joj se u njemu najviše sviđa spektakularan pogled.
– Satima bih se mogla diviti planinama koje okružuju grad, a navečer svjetlima na brdima, koje izgledaju kao zvijezde na zemlji umjesto na nebu. Sviđa mi se zelenilo, sviđaju mi se vaši parkovi, vaše planine. Ono što mi nedostaje jeste more, ali zbog toga često vikende provodim u Hercegovini. Mnogo volim Trebinje, a i Mostar mi je nezaboravan – priča naša sagovornica.
Ono zbog čega joj Sarajevo zauzima posebno mjesto u srcu jeste i to što su sarajevski veterinari uspjeli spasiti život njenog psa Karla, koji je zbog pogrešne operacije u Italiji bio u teškom stanju.
– Nakon te operacije, sjela sam kasno navečer u auto i krenula iz Livorna. Vozila sam bez stajanja i oko 8 sati ujutro bila sam na veterinarskoj klinici na Otoci. Doktor, kojem to nikada neću zaboraviti, spasio je mog psa, i od tada svakoga dana trči sav sretan u parku Koševo – kaže Andrea.
Poredeći život u Bosni i Hercegovini i Italiji, Andrea kaže da je mnogo sličnosti, ali i različitosti.
– U Bosni još postoji poštovanje, iskrenost, elegantnost, osjećaj zajedništva. Italija je žrtva naglog četrdesetogodišnjeg napretka, žrtva je Berlusconijeve dvadesetogodišnje vladavine i desetogodišnje ekonomske krize. Sada je kriza u ljudima, jer više nikome ne vjeruju, čak više ni ne pozdravljaju komšije, zatvoreni su zbog straha od stranaca. Toliko je neznanja i neljudnosti. U Bosni postoji osjećaj da pripadate nečem većem, da ste građani, a ne samo brojevi. Zbog toga svojim prijateljima iz BiH koji se žale na korupciju, zdravstvo koje ne funkcioniše, javni saobraćaj i tako dalje, kažem – idite u Italiji pa ćete vidjeti – kaže kroz smijeh Andrea.
Tetovaža “Sarajevsko”
Dok je ambasador italije u BiH Nicola Minasi nije uključio u mnogobrojna kulturna dešavanja u gradu, kojih je kako kaže jako puno, Andrea nije poznavala ni jednog Italijana. Svi njeni pravi prijatelji u Sarajevu su Bosanci, kojima je oduševljena.
– Pijemo zajedno kafe, idemo na piće, idemo na stadion, u kino… Divim se iskrenosti Bosanaca koja može da boli, ali život čini lakšim. Volim vaš smijeh, vašu muziku (slušam Zabranjeno pušenje i Skroz), vašu elegantnost, to što zaista uvijek živite život, uživate u malim stvarima svakoga dana – priča Marcolongo.
Pored toga što su je upoznali sa drugačijim načinom života, prijatelji iz Sarajeva su joj pomogli i sa učenjem Bosanskog jezika. Među prvim riječima i rečenicama koje je naučila, osim pozdrava bile su: “nema problema”, “šta ima ba”, “ja pričam bosanski” i “cuko”.
– Odmah sam počela da učim jezik. Krenula sam od nule, sa knjigama za djecu sa slikama drveća i cvijeća. Već tri godine gdje god da putujem sa sobom u koferu nosim knjigu gramatike bosanskog jezika i učim kao luda u vozovima i avionima. I sada uzimam časove kada god mogu – ističe Marcolongo.
Koliko je zavoljela bosanski jezik, Bosance, Sarajevo i sve sarajevsko dokazuje i nova tetovaža na Andreinom tijelu.
– Imam mnogo tetovaža, ali sam ih pola uradila ovdje na Skenderiji. Ona koja nasmijava mnoge jeste natpis “Sarajevsko”, poput Sarajevske pive, na lijevoj ruci. Iako me svi zbog nje zezaju, meni je jako draga, podsjeća me na prve dane u Sarajevu – priča spisateljica.
Ova Italijanka trenutno promovira svoju knjigu u zemljama Južne Amerike, odakle se u decembru, umjesto u Italiju, opet vraća u Sarajevo.
– Moram završiti svoju drugu knjigu, a ko zna sa kojeg ću je sada mjesta poslati. Naravno da će i ona biti posvećena Sarajevu, samo Sarajevu – ističe na kraju razgovora za Faktor Andrea Marcolongo.
(Faktor.ba)