Moj prijatelj crta svoj vlastiti strip, piše svoju prvu neobjavljenu knjigu, zaposlen je, igra košarku za reprezentaciju Novinara TK, piše blog, vikendom se pretrpa poslom, i dok drugi učestvuju u užim izborima za najbolju guzicu čaršije, on radi, a onda u ponedjeljak ili bilo koji drugi dan u sedmici desi mu se da mora raditi treću smjenu, ujutro nenaspavan sjedne u trinaesku, dođe kući, možda pojede nešto nabrzaka, a onda se istim putem vraća nazad u novu smjenu na poslu. Moj prijatelj radi u Tuzli, živi u Tojšićima, jedan je od alfa ljudi u “Centru za mlade”, Tojšići, voli mnogo da piše, sluša dobru muziku, obećao je da ćemo zajedno u Ameriku da gledamo Nicks-e i Dallas, čita dobre knjige, visok je, crn, te, kako kaže: “Odgovara potrebama 96,7% žena!”. Kao što vidite, moj prijatelj je i čovjek koji voli šalu, neiskvaren je i voli kad kažem da “sve što mu vi kažete – on shvati kao kompliment”. Moj prijatelj nije iz Kalesije, ali za Kalesiju čini mnogo. Kad su ga ovi naši ugledni Kalesijanci (čast izuzecima) pozvali da ove godine učestvuje u projektu “Kratkog Festivala filma 2011”, koji se trebao održati na ljeto, prihvatio je bez ikakvog kolebanja. Imao je zadatak da nacrta logo festivala i time nas predstavi sa nekom porukom koja će da zadovolji agrarni mentalitet bošnjačke plitkoumnosti u Kalesiji. I pored svih obaveza na poslu, privatnih obaveza, vlastitih interesovanja, hobija i mnogo toga, u kratkom vremenskom roku nacrtao je logo i osmislio idealan pandam koji se krije iza te slike: na slici je nacrtao ovčicu kako u ruci drži sablju, oko glave ima obavijenu traku kao simbol spremnog borca za bitku, pogled preko ramena i oblačno nebo koje, ispostavilo se, pokriva Sunce iznad Kalesije već neko izvjesno vrijeme. Sama ovčica bi predstavljala pasivnu mladost koja je često pandam ove vrste domaće životinje, ali i spremnost da se izbori za nešto novo, nešto po čemu će da rezervni igrači da ustanu sa klupe i budu primijećeni kao prvotimci, a ne samo kao blijeda pozadina fair-play petokolonaša.
Da smo svijet Smaka, ne svjedoče samo knjige i mnogi zemljotresi, već činjenica da su oni koji se odavno zovu braćom, selame na ulicama, poklanjaju osmijehe, na sebe obukli odore krvnika i samo čekaju manevarski prostor za posljednji napad. Međutim, teško je dokučiti istinu i ispasti heroj kad vidiš da poslije udarca protivnik ustaje i pruža mač u smjeru tvoga srca, i ne pomišlja da se preda. Teško je primiti isti taj ubod koji smo zadali. Upravo takav ubod je Kalesija poklonila samoj sebi. Na ljeto nećete pogledati nikakve zanimljivosti koje već niste vidjeli, ljude koje možda poznajete na platnu, osobe koje se ističu u kreativnom radu, one koji bi sve dali da se njihov rad objektivno kritikuje i biva nagrađen, ne, vidjećete “Kalesijsko ljeto”, drvenu binu ispred džamije i masu turbofolkera kako pjevaju “na čaršafu dvije kapi krvi, to znači da si mi bio prvi” tekstove. Čovjek će proći kraj bine da klanja akšam, a naograjsaće na tom putu, jerbo čuće šta neka od Kreketuša pjeva i šejtan će da mu se mislima šenluči. Čovjek neće biti kriv, kriva će biti Čaršija! Inače, kako sam primijetio, čaršija sa najviše “džamijskih golubova” na svijetu, a koje ćete najčešće vidjeti kako slete na pult u kladionici, kafani i sl. Ali otom-potom, bitno je da smo živi i zdravi, kažu stare babe? Živi jesmo, ali zdravi – teško! Bar ne u onoj mentalnoj opasci.
Jednom smo moj prijatelj i ja pričali nešto nevezano za Kalesiju, ali kao da smo baš o njoj govorili. Ispostaviće se da je nešto što mi je tad rekao, trebalo da bude i logo, i slogan, i pandam, i opaska, i opus, i opis Kalesije, sa svim onim što se u njoj dešavalo, dešava se i desiće se. Moj prijatelj reče: “Neko mora obezbijediti trač za čaršiju, ali ono gadno u tome jeste da je taj neko upravo – čaršija.”
Jedan savjet za sljedećeg crtača: “Iduće godine, nacrtaj im magarca, sa natpisom “K-1” na čelu. A ovcu baci u mutnu Spreču.”
Meris Osmanović