U Velikoj sali JU BKC “Alija Izetbegović” Kalesija 24. decembra 2025. godine s početkom u 15:30 sati bit će održano edukativno predavanje o zloupotrebi droga, kao i promocija knjige „Povratak“ autorice Hazete Hamzić Salihović.
Ovaj značajan događaj bavi se jednom od najaktuelnijih društvenih tema, prevencijom i posljedicama ovisnosti, s posebnim fokusom na važnost podrške, rehabilitacije i povratka zdravim životnim vrijednostima.
Predavač je prof. dr. sc. Meliha Bijedić. A prisutnima će se obratiti i autorica pomenute knjige Hazeta Hamzić Salihović te promotor prof. Subhija Karahmetović
Učesnici će govoriti o problemu zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, iskustvima iz prakse, te porukama koje knjiga „Povratak“ šalje mladima, roditeljima i cijeloj zajednici.
Pokrovitelji događaja:
- JU CROPS – Centar za rehabilitaciju ovisnika o psihoaktivnim supstancama Smoluća
- JU Centar za socijalni rad Kalesija
- BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija
- Specijalna biblioteka Behram-beg Tuzla
Organizatori pozivaju sve zainteresirane, te roditelje, prosvjetne radnike, stručnjake iz oblasti mentalnog zdravlja, ali i mlade da prisustvuju ovom edukativnom i društveno važnom događaju.
Podsjećanja radi roman “Povratak” govori govori o čovjeku koji pada, ali i o ruci koja mu se pruža. O bolu, ovisnosti, ali i ljubavi i oprostu koji liječe. Ova knjiga je nastala iz potrebe da se o borbi govori iskreno i s nadom da svaka borba može završiti povratkom.
“Svaka čovjekova muka, ma koliko mala bila, dezintegriše njegovu svijest i ličnost. I iako nam je tako svima, ne možemo gradirati težinu naše i tuđe muke. Naša je uvijek najveća, pogotovo ako se dotiče i pogađa nam vlastitu porodicu. Roman Hazete Hamzić – Salihović “POVRATAK” upravo govori o takvim mukama. U nastojanju da u ovom zlovaktu odgovorimo na sve zahtjeve modernog života, gubimo doticaj sa onima koji nas najviše trebaju. Tako lako nas zavara vanjski fokus kroz koji gledamo vlastitu djecu: dobre ocjene u školi, socijalizovano, pristojno, urednog izgleda, tiho… I u tom prividu ne zavirujemo u njihovu dušu. Nemamo vremena. Zanemarimo da se ponešto kod njih počinje mijenjati, ponekad burno reaguje, mi to pripisujemo odrastanju, omakne se loša ocjena, mislimo ne voli ga nastavnik, sve češće je neuredan… Ali sve nam još izgleda dobro. Branimo se pred sobom: pa sve smo im obezbijedili, živimo i žrtvujemo se samo za njih, moraju biti i dobro i dobri! Nista im ne nedostaje. A u kući nedostaje dom. Ledena atmosfera bez komunikacije, bez bliskosti i empatije tiho kreira stvarnu žrtvu. Našu djecu. Bijeg iz tog bezdomstva u kojem svega ima, samo duše nema, od onih koji nemaju vremena ni znanja da osjete te prve trzaje poziva u pomoć, bit će očajnička potraga za društvom koje će ih razumjeti, ali i odvesti u sunovrat. Oni ne vide izlaz, samo žele osjetiti ljubav i pripadati nekome. Ali stvarno, a ne formalno. Izgubiti se. Obesvijestiti realnost. Tu vide spas. Upravo na ovakvu situaciju upozorava ovaj roman. Da kao roditelji ne zalutamo. Da se još mladi i nedozreli ne izgubimo. Da kao odgajatelji primijetimo i upozorimo. Ali ovo je samo jedan sloj romana. Tek sljedeća njegova poglavlja progovorit će iz prave perspektive, iz ugla ovisnika i svega onoga kroz šta prolaze u potrazi za razumijevanjem i toplinom koja im nedostaje u vlastiom životu. Duboko sugestivno i empatično autorica nastavlja pripovijedanje, korak po korak prateći glavnog junaka na putu prema ovisnosti, gubitku osobnosti, iracionalnom poimanju stvarnosti, gubitku osjećaja za normalno i moralno, potpunom potonuću i gubitku volje za životom. Sad svi vide. Roditelji su se osvijestili, ali kasno je. Porodica je razorena i svi su sada žrtve. Čuđenje, potraga, krivica koja ih izjeda ne daju rezultate. Jer to više nije njihovo dijete. To je ljudska čahura bez sadržaja. A u nastojanju da pomognu nedostaje znanje o onome s čime se organizam ovisnika stvarno suočava kroz taj proces, a onda je i pomaganje nesvrhovito. Nestručni pokušaji da se pomogne otvaraju nove ponore za ovisnika. U neminovne muke apstinencijske krize spisateljica je tako duboko zaronila da čitaoca spopada jeza od svega onoga kroz šta te ionako preosjećajne duše moraju proći da bi se vratile sebi, porodici, životu. “Apstinencija kroz koju je Miki prolazio bila je najgori pakao koji je ikada iskusio. Bila je to borba na ivici ludila, nešto što Miki nikome ne bi poželio. Onaj ko nije bio rob droge, ko nije osjetio njenu hladnu kandžu kako mu steže i tijelo i dušu, nikada ne može shvatiti koliko boli njeno odsustvo. Prva tri dana u samici su bila čisti horor. Njegovo tijelo je drhtalo kao da je ubačen u ledenu vodu, ali istovremeno ga je prožimao neizdrživ talas vrućine. Znoj se cijedio niz njega, natapao mu odjeću, posteljinu, sve što bi dodirnuo. Ali to nije bila obična vrućina. Njegova koža pekla je kao da gori iznutra, a kosti su ga užasno boljele. San nije postojao. Čim bi zatvorio oči, um bi ga odvukao u košmare. Neka nejasna mutna lica prošlosti gledala su ga sa zlobnim osmijehom. Osjećao je krivicu, ali nije znao zbog čega. Kada bi na trenutak konačno utonuo u san, budio bi se vrišteći, u panici, sav mokar. Ponekad ne bi znao ni gdje je. Osjećaj zatvorske ćelije nestajao bi, a um bi ga bacao nazad na ulicu, pred onog dilera koji mu je pružao bijeli prah na dlanu. Po navici bi posezao rukom, ali kada bi shvatao da ispred njega nema ničega, da je sve iluzija, od toga bi mu bivalo još gore. Četvrtog dana počeli su grčevi u stomaku. Ne obični bolovi. Bile su to eksplozije bola kao da mu neko okreće nož u utrobi. Nije mogao jesti. Nije mogao piti. Svaka kap vode koju bi pokušao progutati izazvala bi novi talas mučnine. Povraćao bi dok u njemu ništa više ne bi ostajalo, ali tijelo se i dalje grčilo, želeći izbaciti otrov kojeg više u njemu nije bilo. Onda je došla slabost. Nakon pet dana nije više mogao ni stajati na nogama, kamoli hodati. Ležao je na podu ćelije, zgrčen u fetusni položaj, grleći vlastito tijelo u pokušaju da umiri bol. Sedmog dana stiglo je ono najgore…halucinacije. (…) Bože, pomozi mi!” (izvod iz romana) Gdje je izlaz? I postoji li? Kako pomoći? U daljem slijedu romana, uz strpljivo istraživanje i uz brojne saslušane izjave ovisnika koji su uspjeli se vratiti u svijet živih, Hazeta ukazuje na mogući put spasa” napisala je u recenziji profesorica Subhija Karahmetović.