Ebu-Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Znate li vi ko je bankrot?” Ashabi odgovoriše: “Bankrot je kod nas onaj koji nema ni novca ni robe.” Alejhisselam reče: “Bankrot moga ummeta je onaj ko dođe na Sudnji dan s namazom, postom i zekatom, ali je psovao onog, potvorio ovog, u imetku zakinuo onog, prolio krv (ranio) ovog, udario onog… Pa će se svakom od njih dati dio njegovih dobrih djela, a ako mu nestane dobrih djela prije nego što se svima oduži, onda će se uzeti od njihovih loših djela i prebaciti na njega, pa će se onda, zajedno s njima, strovaliti u vatru.” – (Muslim)
Iz navedenog hadisa vidimo da su ashabi imali predstavu o bankrotu koji je isključivo materijalne prirode ( roba, novac ). Međutim, Poslanik s.a.v.s proširuje vidike ashaba i upozorava ih na jednu mnogo opasniju i pogubniju vrstu bankrota, a to je duhovni bankrot.
Poznati glumac Mel Gibson iskusio je na vlastitoj koži destruktivnost takvog stanja pa je jednom prilikom izjavio: „Bio sam u duhovnom bankrotu, a kada ti se to desi, to je kao da rak napadne tvoju duhovnost“. Najveća prijetnja blagostanju jedne zajednice jesu baš ti pojedinci koji su doživjeli duhovni krah, a ne priznaju svoju krivicu za raspad društvenog poretka i nastavljaju sa prebacivanjem krivnje na druge. Ako duhovni bankrot ima takvo razorno djelovanje na pojedinca, zapitajmo se kakvo li je tek onda društvo koje pored finansijskog, prolazi kroz duhovnu, intelektualnu, emocionalnu i ko zna koju još vrstu bankrota?
Da bi čovjek izbjegao ovaj nezavidan položaj, potrebno je da posjeduje ogroman intelektualni kapital koji će mu omogućiti da se ispravno postavi u različitim životnim situacijama. Koncept intelektualnog kapitala pojavio se početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća kada je tržišna vrijednost poduzeća počela višestruko nadilaziti njegovu knjigovodstvenu vrijednost. U tom smislu govorimo o intelektualnom kapitalu neke tvrtke. Međutim, kapital u vidu znanja neophodan je ne samo vlasnicima tvrki nego i svakom pojedincu ukoliko želi normalno funkcionisati i izbjeći pomenute vrste bankrota. Tako npr da bi čovjek izbjegao finansijski bankrot potrebno je da posjeduje barem elementarno znanje iz oblasti finansija, da bi izbjegao duhovni bankrot, mora raditi na svojoj duhovnosti, potruditi se da poznaje temelje svoje vjere a ako je riječ o prevenciji intelektualnog bankrota, onda je potrebno da pojedinac ovlada tehnikama razmišljanja i da permanentno hrani mozak korisnim znanjem isto onako kao što ga krv hrani kisikom.
Postavlja se pitanje kako steći taj spasonosni intelektualni kapital kada živimo u vremenu koje je protkano paradoksima a bojeno ironijom? Univerziteti nam više liče na bordele nego na obrazovne institucije a profesori se ne ustručavaju priznati kako zbog navodne vremenske oskudice knjigu nisu pričitali godinama. Evidentno je da su neki od njih bili zauzeti „van nastavnim aktivnostima“ u pomenutim univerzitetskim bordelima.
Takvi univerziteti, sa diskutabilnim metodama provjere znanja i profesorima sumnjivog morala, umjesto buduće intelektualne elite, produkovaće antihriste koji će od postojećeg društvenog sistema stvoriti pandorinu kutiju. Zbog toga, nemojte da vas čudi kada vidite našeg „finansijskog eksperta“ koji je u dubokom finansijskom stečaju ili „doktora plastične hirurgije“ kome se pri pomenu riječi „skalpel“ ruke počnu tresti kao pneumatski čekić. Jasno je da ovakvi eksperti nisu od koristi ni sami sebi a kamoli posrnulom društvu. Ipak, oni još uvijek šetaju po gradu, s kahve na kahvu, ponosno se šepureći svojim diplomama. Da je postojanje ovakvih neproduktivnih „eksperata“ duboko ukorijenjeno u naš mentalni sklop i našu tradiciju dokaz je i stara narodna izreka: „U majstora kuća oborena“. Možete zamisliti koliko jadan i očajan mora biti majstor koji nije u stanju vlastitu kuću popraviti!
Zbog svega gore navedenog, Poslanik s.a.v.s je uobičavao reći: “O Allahu, molim Te za korisno znanje, i utičem Ti se od znanja od kojeg nema koristi.“
Javašluku tako kraja nije… Dok je npr bošnjačka vjerska elita zaposlena marginalnim raspravama tipa koliko bi meleka moglo stati na vrh pribadače i koja je optimalna dužina noktiju za vjernika, polovina bosanskih muslimana ne pravi razliku između vadžiba i farza pa im je bajram redovito svetija dužnost od džume, jer bajram je dva puta godišnje a džuma je nevažan dosadni događaj koji se dešava svake sedmice. Takvom stanju u velikoj mjeri doprinose i hatibi, koji umjesto da sa svojim džamatom krenu od ilmihala, oni hutbu u tolikoj mjeri generalizuju da pametan čovjek ne može zaključiti ni šta je tema hutbe a kamoli pouka. Duhovne vođe pričaju nam o pravednosti i skromnosti halife Omera r.a. Pričaju nam kako je halifa Omer, r.a nosio skromnu odjeću, miješao glinu i pravio cigle svojim rukama tako da ga po izgledu i načinu odijevanja nisu mogli razlikovati od najobičnijih ljudi. Podsjećaju nas kako je Omer r.a ušao u Jerusalem vodeći za povodac kamilu na kojoj je jahao njegov sluga! Iste te duhovne vođe nemaju ni „O“ od Omera r.a. Oni nose armanijeva odijela a kada vidiš njihovo parkirano auto uvijek pomisliš da je tu parkirao Batman. Umjesto priče o Omeru r.a, bolje da su razmislili o ajetu:
„O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite?O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (As – Saff ,2-3 )
Poznati general Npoleon je jednom prilikom rekao:„Sam pravi svoje staze do uspjeha i ne čekaj da te drugi vode“. Ako budemo i dalje čekali da se problemi sami od sebe riješe ili da nas ovakva elita dovede do svjetla na kraju tunela-prije ćemo završiti na dnu neke provalije poput krda leminga nego što ćemo ugledati to svjetlo.
Tekst ću završiti riječima američkog filozofa Willa Duranta (1885-1981): “Nijedna velika civilizacija nije osvojena izvana sve dok sama sebe ne bi uništila iznutra.”
Za Kalesija Online piše: Mirnes Hamzić