Dok je išao prema školi, sjećao se svojih petaka u njoj, tih lijepih ručaka i kurbanskog mesa. Sjećao se, zapravo, svojih radosti. Nešto od tog mesa Uprava škole podijeli i nekim drugim socijalnim ustanovama. Helem, svrha bude zadovoljena.
No, on je uzeo svoju trećinu i zaputio se k autu koje mu je bilo parkirano na parkingu pored Bakijske džamije. Prošao je Baščaršijom, kroz Sarače, izašao na Sebilj, prešao tramvajsku prugu i namjeravao skrenuti lijevo, iznad, na parking pored džamije. Ali, prije samog skretanja, na ćošku, pored taksista, na malom zidiću sjedila je žena, gotovo starica, između šezdesetak i sedamdesetak godina je imala, bila je to prosjakinja koja je gledala u njegovu veliku kesu koju je nosio, zatim mu se obratila:
“Sine, je li to kurban?!”
“Jeste”, odgovorio je.
“Mogu li dobiti jedan, imam kući šest gladnih usta?”, pitala je ponovo.
“Naravno”, odgovorio je. Spustio je kesu na put, otvorio je i pogledao u kurbansko meso koje je nosio; bilo je sikirom isječeno, ali samo kosti, jer sve je to bila još uvijek plećka u jednom komadu. Rekao joj je da ne može odvojiti ni jedan komad, jer meso nije izrezano, no, ona je iz džepa izvadila čakijicu i pružila mu je. Uzeo je čakijicu i s mukom odrezao poprilično veliki kurban i dao joj, a ona mu se počela zahvaljivati i blagosiljati ga: “Da ti Allah podari svako dobro, svaku sreću, mnogo djece, zdravlja itd.” Kabulosum, halalosum.
Nije kako treba ni izgovorio halalosum, kad se pored njega pojavi druga starica, isto tako prosjakinja, te ga upita:
“Je li to kurban, mogu li i ja dobiti jedan?”
“Naravno da možeš”, on odgovori, ponovo se lati one čakijice tē poče rezati i njoj popriličan kurban. U tom se pojavi treća starica, ona nije ličila i nije bila prosjakinja, po izgledu bila je to siromašna bosanska nena, stade pored njega gledajući ga dok je rezao kurban drugoj starici, upita je li se to dijele kurbani, ona dolazi iz Vogošće, tē može li i ona dobiti jedan kurban?! “Naravno, neno, da možeš”, odgovorio je.
I nastavio je rezati kurbane na sred čaršije, u skupom bajramskom odijelu, znojeći se i kisnuvši na kiši koja je počela padati. Ljudi su prolazili pored njega, poznali su ga, bajram su mu mubarekleisavali/čestitali, on je odgovarao, nimalo se ne ustručavajući što reže kurbane na sred čaršije i daje ih bosanskoj sirotinji. Zapravo, bio je ponosan, preponosan što kisne i što se znoji u skupom bajramskom odijelu na Allahovom putu.
Kad je sve izrezao i dao im po još jedan kurban, uvidio je da mu je ostao još jedan dobar veliki kurban, rebarca su to bila koja je od svega najviše volio, to će ostaviti sebi, pomislio je, da i on jede kurbanskog mesa kući za ručak! Spakovao je kesu, izvadio maramice iz džepa, obrisao ruke i otišao do auta. Platio je parking, stavio svoj kurban u gepek, pored kurbana kojeg je dobio od roditelja, sjeo u auto i krenuo. Naišao je ponovo pored one starice, bila je neka gužva u saobraćaju, morao je opet stati pored nje, i u trenutku mu je sinuo hadis kroz glavu: “Čovjeku pripada samo ono što da i udijeli!” Nije dvaput razmišljao: “Dat ću joj i resto kurbana što je ostalo!” Podigao je ručnu, upalio sva četiri, iz gepeka izvadio ostatak kurbanskog mesa i sve joj to dao u ime Allaha. Starica ga je opet počela blagosiljati i zahvaljivati mu.
Vratio se u auto i krenuo kući. Utom mu je zazvonio mobitel, bila je to njegova supruga, pitala je da li je podigao kurbansko meso i je li na putu kući, jer ona je pripremila pretis lonac da kuha to kurbansko meso za ručak. Rekao je da je podigao meso i da je na putu kući, eto ga za pet minuta.
Ušao je u stan, prvo je u kupatilu oprao ruke pa onda ušao u dnevni boravak. Dao je supruzi kurban od roditelja, da ga skuha za ručak, no, ona ga je pitala:
“Gdje je ostatak?!”
“Stavio sam ga u škrinju!”, odgovorio je.
“Je li na dubokom zamrzavanju?”, ponovo će supruga.
“Jašta je, dublje ne može biti!”, on će.
“Lijepo, to nek stoji za kasnije, trebat će kasnije”, supruga će.
“Da, to ostaje za kasnije, ali malo više kasnije, kad doista bude trebalo”, opet će on.
Na tren ga je pogledala, slutivši kao da ima nešto u tim riječima što nije podrazumijevala, no, ipak se vratila svom pretis loncu, bez uobičajenih suvišnih pitanja.
A on je pojačao bajramsku ilahiju na tv-u, otvorio balkon, izašao na njega i ispunjen do zadnjeg damara gledao u grad koji se prostro ispred njega. Naravno, zahvalan Bogu do posljednjeg nefesa.
Muhamed Velić