Riječ je o svojevrsnom nastavku ratne hronike zvorničkog kraja i sudbina jedinica i ljudi sa tih prostora koji je otvorila knjiga U njedrima Udrča.
O knjizi će govoriti: Mehmed Đedović, Osman Halilović i autor Azir Šabić.
U promociji, kao gosti učestvuju hor Ridvan i Udaraljke iz KUD-a G. Rainci.
Izdavač knjige je izdavačka kuća OFF-set iz Tuzle a kao suizdavač i organizator promocije potpisana je Gradska biblioteka Kalesija.
U nastavku donosimo djelić poglavlja iz knjige DRINA IH ODNIJELA, i pozivamo sve zainteresovane da nam se pridruže na promociji ove interesantne i vrijedne knjige:
Ljubav života
02-16 marta, 1993.
S razlogom sam odlučio da ovih petnaest dana svog dnevnika opišem kao jednu priču.
Čini mi se da sam shvatio koješta o ovom ratu. Nisam mogao ni zamisliti koliko je zapravo prljav dok se nije desilo to što se desilo.
Dojučerašnja borba za goli život i odbranu zamjenila je borba unutar same armije.
Shvatio sam, a bolje da nisam, da smo žrtvovani, kao janjad, samo zato što smo rođeni i odrasli na Drini, na granici gde se trebala braniti naša država.
U zaleđu Zvornika u selima: Kamenica, Jošanica, Novo Selo, Sultanovići, Samari i Snagovo gdje smo bili u okruženju punih 270 dana, smo ostalo dok nas nije istjerala glad.
Tek sad sam skontao da smo izdati, prodati od svojih, od svoje komande ili pojedinih ljudi koji su činili tu komandu u to doba, zbog nekih sitnih dilova.
Nemam pisane dokumente koji bi to potkorijepio, jer izdajnici su se potrudili da to dobro prikriju. Sve više vojnika, mojih saboraca je svjesno da smo prodati te da se još uvjek radi na tom da se prikriju zločini koji su se dogodili.
Prva muslimanska brigada, osnovana je prije nekoliko dana i to samo sa ciljem da se vrati na Drinu gde bi se spojila sa slobodnom teritorijom Cerske i Konjević Polja.
Herojska Cerska, kako je nazivaju mediji ovih dana, samoorganizovana, formalno je pod kontrolom armije BIH. Ljudi su se organizovali kako bi branili svoje porodice i domove, pred najezdom četnika i dobrovoljaca iz Srbije. Oko Cerske je ovih dana pakao.
Žalosno je što drugi korpus Armije BH ništa ne poduzima kako bi pomogao tom narodu u okruženju, a to je samo dvadesetak kilometara od slobodne teritorije pod kontrolom pomenutog korpusa.
Prva muslimanska brigada je formirana da ide na Drinu, da se spoji sa Cerskom. Svakim danom, komanda drugog korpusa ili ljudi koji ga vode pokušavaju da miniraju formiranje te jedinice.
Brigada se suočava sa različitim problemima oko obezbjeđenja oružja, municije i hrane dok s druge strane ljudi u Cerskoj ginu pod najezdom sto puta jačeg neprijatelja.
Žalosno je što se ovih dana potvrdilo govorkanje mojih saboraca da će komanda drugog korpusa sve učiniti da se jedinica ne formira i ne naoruža. Neko namjerava sve učiniti da se dislociramo iz Zvorničke slobodne teritorije.
Drugog februara, kad sam došao u Nezuk te se priključio saborcima, nas oko 70 je činilo prvi bataljon u formiranju prve muslimanske brigade.
U 20 sati kurir je došao u kuću gdje spavamo te prenio naredbu da se okupimo na vrh sela Nezuk, pred pekarom jer idemo za Cersku u toku noći. Čudna je ovakva naredba iznenada bez izvidjanja terena i bilo kakve pripreme.
Dok se spremam za put u okruženje slično onom iz kojeg sam se jadva izvukao, pomislim da je čudno da nismo ranije o obavješteni o pokretu, da se valjano pozdravimo sa svojima. Ko zna da li ću se živ vratiti i gde ću kosti ostaviti boreći se po vrletima Udrča.
Bez pogovora smo se spremili, vojska smo na kraju krajeva da izvršavamo naredbe. Vrlo brzo smo se okupili pred pekarom, sluteći da ovdje nešto nije u redi. Na koti Pandurica turirao je tenk, pribojavali smo se da smo primjećeni od strane četnika te da će nas granatirati. To se nije desilo, ali dodatno stvara sumnje.
Traktorom je dovučena hrana i municija da nam se podijeli. Čudnim stvarima nikad kraja jer za ovaj put smo dobili po 60 komada municije za automatsko naoružanje, po jednu bombu, dvije ribe i jedan hljeb.
Glasno negodovanje pojedinih vojnika nije bez razloga. Sa ovim obezbeđenjem municije ne možemo proći ni prvu četničku liniju, a kamo li pomoći ljudima u Cerskoj.
Sve je ličilo na to da smo mi žrtvena janjad, ponovo za neke ciljeve pojedinaca u korpusu. Počela je galama u centru veze odakle je izišao Magija. Ne znam koju je on funkciju imao, za njim je išao potpukovnik Efendić sa dva dobro naoružana i obučena pratioca.
Magija glasno reče.
– Gospodine potpukovniče ja ne mogu pod ovakvim uslovima voditi ljude u sigurnu smrt. Ne želim na duši nositi 70 vojnika koji idu bez municije i opreme te bez izviđanja terena.
Vrlo ljutito je istupio Efendić kojeg sam ja prvi put vidio u životu.
– Mora se ići to je naredba, sve što vam treba dobićete kad dođete u Cersku.
Ponovo se oglasi Magije.
– Gdje je ta naredba gospodine Efendiću, te kako ćemo dobiti u Cerskoj kad ni oni nemaju municije i hrane.
– To je usmena naredba, vi ste vojska i vi to morate izvršiti, a ja ću pisanu naredbu poslati vašem komadantu brigade, majoru Nešadu Šabiću.
– Mi sa ovakvim obezbeđenjem municije i bez pisane naredbe nećemo ići.
– Ko neće nek prođe na donju stranu puta.
Put je prešao Magija, imao sam osjećaj da su se dva pratioca potpukovnika spremili da pucaju na Magiju, to su primjetili i ostali saborci te su brzo svi prešli i stali kod Magije.
Vrlo ljut Efendić je sa svojim pratiocima krenuo u pravcu Međeđe govoreći.
– Neko će odgovarat za ovo i neko mora biti strijeljan.
Put dug dvadesetak kilometara kroz četničke linije u pola noći po snijegu, nas 70 je ravno samoubistvu ako se uzme u obzir da smo dobili po 60 metaka, jasno se vidi da neko iz vrha želi da nas žrtvuje, te da kaže, ja sam poslo pomoć u Cersku i oni nisu mogli proći te su izginuli ili nešto slično.
Vrlo brzo smo se dogovorili da idemo u Međeđu gde se nalazi komanda brigade. Kako se ne bi okomili na našu komandu. Odmah sutradan kamion vojne policije zaustavljen je na ulazu u selo Međeđa, tu je neki kontrolni punkt za kontrolu vojnika i civila.
Vojna policija iz Tuzle je došla kako bi uhapsila komandu naše brigade. Nismo im dozvolili da izađu iz kamiona kako se ne bi napravilo krvoproliće.
Nas tridesetak, poredani u strijelce putem iznad kamiona sa uperenim naoružanjem prema kamionu u kojem se nalazila vojna policija drugog korpusa.
Srećom i razumom nas običnih vojnika s jedne i sa druge strane prošlo je bez okršaja. Naše puške su bile spremne kao i njihove.
Svakom vojniku je jasno da se sve dešava kako bi se jedinica Prva muslimanska raspala. Tobože napisana je naredba o ubacivanju u Cersku. Bez oružja i municije to je samo paravan za neke veće ciljeve oficira u komandi. Zar samo nas šačica da se probija do Cerske od korpusa koji broji oko pedeset hiljada vojnika.
Svakome je jasno da korpus može napravit ofanzivu sa dvadeset hiljada vojnika prema Cerskoj i Drini. Ako se uzme u obzir da smo mi skoro svi sa tih krajeva onda je to još lakše. Jasno je svakom da komanda to ne želi nego samo pravi neki svoj paravan.
Vrlo brzo, 13. ovog mjeseca biva uhapšen referent naše brigade Zehrudin Softić, sutradan komanda drugog korpusa hapsi i komadanta brigade majora Nešada Šabića.
Sve su se sumnje obistinile. Niko ne poduzima ništa kako bi se pomoglo Cerskoj, da zlo bude veće unutar samog korpusa su različitra podmetanja, igre koje mi ne možemo dokučiti, ali se to odlično pokazalo i iskalilo na našoj jedinici.
Moral kod vojnika pao je na najniži nivo. Svi su razočarani zadnjim događajima. Ne može se zamisliti da se u vrh komande uvukao šljam i izdajnici svoga naroda, koji možda rade i za neprijatelja.
Šestnestog ovog mjeseca jedna grupa boraca probila se kroz četničke linije i izašla na slobodnu teritoriju Zvornika. Tokom proboja dosta ljudi je poginulo i ranjeno.
Od jednog borca koji je došao iz Cerske sazno sam da ih je krenulo oko trista, te da se jedna grupa vratila prema Srebrenici nakon prve zasjede negdje u Liplju, te da je njih oko 180 uspjelo prijeći ovamo. Nekoliko je poginulo. Donijeli su jednog borca kome je nagazna mina odbila nogu do iznad članka.
Momak je toliko drečao da mi se kosa ježila. Tražio je vode. Previli su ga u stacionaru u Međeđi pa ga je sanitet odvezao za Tuzlu.
Od istog borca sam sazno da Cerska pada te da se stanovništvo i borci povlače prema Srebrenici preko neke planine.
Dok sam pomagao ranjenim da ih prihvate u stacionar, usput sam čuo od jednog borca, da im je najteže bilo na Pandurici, kota koju drže četnici, te da su tu borci iz Cerske zapalili nekoliko kuća kako bi napravili paniku među četnicima i lakše se probili kroz njihove linije. Domišljato, kad se čovjek utapa za slamku se hvata, znam to bio sam nekoliko puta u takvoj situaciji.
Hapšenjem našeg komadanta jedinica se raspada i sve više boraca ide kući pa i ja. Kamionom sam se prebacio u Kikače. Ostala je samo jedna manja grupa koja će čekati u Međeđi dok se stvari ne rasvijetle i ne bude određena sudbina naše brigade.
Inače, promocija se organizuje u povodu obilježavanja 9. januara – Dana nad genocida nad Bošnjacima.
Za Dan genocida nad Bošnjacima izabran je 9. januar jer je na taj dan, 9. januara 1992. godine, tzv. Skupština srpskog naroda u BiH usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike BiH, a naziv tzv. Srpske Republike BiH u Republika Srpska zvanično je promijenjen 12. avgusta 1992. godine. S obzirom da je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije sa sjedištem u Haagu presudom u predmetu „Slučaj Krstić” i presudom u predmetu: „Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore” od 26. februara 2007. utvrdio da je na području Bosne i Hercegovine počinjen zločin genocida, te da su zločin genocida počinile institucije Republike Srpske, pokrenuta je inicijativa da se svake godine 9. januara u cijeloj BiH, u svim gradovima i mjestima, organizuju promocije knjiga, izložbe, okrugli stolovi, tribine i predavanja na kojima bi se govorilo o genocidu.”
Kalesija.com