Zbog čega smo sinoć nakon pobjede Khabiba Nurmagomedova bili toliko sretni?. Želim biti iskren i priznati da sam po samom završetku borbe osjetio “rosu” u očima. Društvene mreže su gorjele od informacija i video zapisa. I neka su. Gledajući sve to, san mi se skroz “razbio”. Ali nije mi to smetalo. Ne bori se Khabib svaki dan. Jutros kada sam uz jutarnju kahvu pregledao neke od materijala, vezane za njegovu poslednju borbu i načisto sam se emotivno raspao.
Gledajući njegov plač u položaju “sedžde” uz jake jecaje i talasanje onako jakog tijela, osjetio sam u sebi, ono što se zove Iman i zahvalnost Allahu Svevišnjem, što sam dio Ummeta kojem i ovaj čovjek pripada. Suze više nisu rosile, nego su naprosto “frktale”, glas je od emocija nestao, sluznica nosa kao u malog djeteta, ali neka je. Nije me bilo stid. Nisam zaplakao zbog nekave lične “depresije”, koju mogu reći da zaista ne osjećam. I sada sebi postavljam pitanje?
Šta je to ovaj čovjek učinio, pa se vjerovatno mnogi od nas, slično kao i ja ponašaju. Khabib Nurmagomedov je istinska ljudska i vjerska insanska institucija, koja razumije domet insanske mogućnosti i veličinu Božanskog bića. Nije on uradio u sportu nešto što mnogi drugi nisu. Pobjede su ostvarivali mnogi sportisti, ali ovoliku medijsku i emotivnu pažnju vjerovatno nisu doživjeli. U poređenju sa cijenom na “sportskom tržištu”, sa drugim poznatim licima Khabib nije među prvim. Ali ne mogu se sjetiti da su se nekom velikanu, sa ovolikim poštovanjem obraćali najpoznatiji svjetski sportisti i ljuti rivali, pokazivajući ogroman respect i rejting. To se moralo zaslužiti. Khabib Nurmagomedov, nije se nikada stidio pokazati javno, ko je, odakle dolazi, koje je vjere, ko mu je otac, kakva je njegova soba, kakva je džamija u njegovom rodnom mjestu i drugo. To se zove ljudsko i vjersko dostojanstvo. I zato su ga prihvatili i postali prestetni davajući mu javnu podršku, sa ponosom da su njegovi prijatelji, mnogi sportski i politički svjetski faktori. U haremu Kabe, Khabib je bio zajedno sa ostalim vjernicima, što i jeste bitno da se ne uočava razlika između ljudi koji su pred Bogom Dragim svi jednaki. Nije ulazio sa džipom od nekoliko miliona dolara, ne izlazeći iz njega da baca kamenčiće i zaustavlja Tawaf, kao što su to neki činili. Ono što bi naš rahmetli predsjednik Alija Izetbegović rekao:”Ostani uspravan”. Što je opšto i vjersko pravilo, da se na sedždu samo Bogu Dragom pada.
U današnjem danu, postavljam sebi i svima nama pitanje, šta je sa našim ličnim i kolektivnim dostojanstvom. O čemu mi najviše pričamo ovih dana. O izborima. I treba o izborima pričati. I havala Bogu da se održavaju. Da imamo šansu da se pitamo i donesemo svoju odluku. Jer da nema izbora bila bi opšta anarhija, koja samo zlo donosi. Ali kod nas se o izborima priča, jako ružno u domenu krimogene priče, koja je po zakonu kažnjiva od 1000 do 10000 konvertibilnih maraka. A koje je najčešće pitanje: ,,KOLIKO NUDIŠ ZA GLAS”. To je veliki problem. Nisam napisao koliko košta, već koliko nudiš, pa ću ti javiti da vidim šta će mi reći onaj, što sam sa njim razgovarao prije neki dan. Ako mi, ovo što nas je ostalo u državi budemo ovu igru “rasijali”, naša priča o demokratiji je na ovim područjima završena. Uzimanje novca za glasanje, za osobu koja to čini, je isto kao stajanje na trotoaru u kasnim večernjim satima u poznatim predgrađima gradova, poznatim po prostituciji. Kakav u sebi osjećaj stvaramo kada pogledamo u oči, tom BOS-u koji nam je platio da budemo poslušni i dali mu prostora da zalazi dublje u našu privatnost. Ili njegovim usmrdjelim poslušnicima, sa masnim i zapuštanim facama, ulohanim farmericama i jaknama, koji od
,,žetoniranja” nemaju kada ni da se očiste, jer se boje ostaće im neki dio terena ne pokriven, a pare im nisu problem.
Valjda se malo udostojimo, da sami sebi kažemo da imamo svoju cijenu karaktera, da nam ne može prići neka seoska “šuša”, da se igra sa našom ličnošću i dostojanstvom..
(Piše: dr. Asim Mehmedović)