Srijeda, 8. april 2020.
Pa svaki me mišić boli! Kad trepćem, boli. Gadna upala od kopanja bašče. Posijalo se svega. Krompir, luk vaki-naki-svakaki, špinat, mrkva, grah, kukuruz šećerac i kokičar… da ne nabrajam. Sklepala se strašila da prepadaju ptice, a štrecnem se kad ih pogledam. Dobar sam posao i tu napravio. Polje se oteglo uređeno i obrađeno, zagrađeno da ga ne gaze cuke i mace… Probudih se usphahiren. Ove sulude mjere zabrane u san mi donose ono što bih želio na javi. Ali, nisu naše mjere zabrane sulude! Pogledajte Srbiju. Onaj tamo njihov bi i rođenu mater zarazio koronom, za koji „like“ i glas.
Četvrtak, 9. april 2020.
Iako sam novinar, vijesti mi idu na živce! Korona, korona, korona… Na jednom portalu pročitam jedno, na drugom, ista tema, sasvim drugo. Po ko zna koji put samokonstatiram – danas je svako „novinar“. Društvene mreže dovele su do toga da je samo bitno da se zatekneš na pravom mjestu u pravo vrijeme i uključiš mobitel. I eto ti „pet minuta slave“. Valjda sam prestar, pa ne razumijem kriterije po kojima je neko danas relevantan. Dovoljno je da izvališ nešto i eto te svuda. Ne bih ja, što rekla jedna moja draga kolegica, nikad čuo za nekog Darka Lazića. Al sad znam i da je želudac podvez’o jer je predebeo. I? Što mene portali moraju bombardirati notifikacijama o tome?! Neću da lajem!
Petak, 10. april 2020.
Rijedak je dan da se ne čujem s mojom najdražom Almasom Hadžić. Tako godinama. Jedno vrijeme smo imali situacije da nam je svaki dan – ista priča. I da se uvijek iznerviramo što se vrtimo ukrug. Al’ smo opet svaki dan promuhabetili. Bar 30 minuta. Uho mi se užari. Ako nas ko slučajno prisluškuje, ne zavidim mu. Paćenik! Lično, uvijek imam šta čuti od Almase. Ganula me viješću da je naš dragi Elmir Jahić zdrav. Haram bilo svakome ko je krvljosao na njega. Ne halalim!
Subota, 11. april 2020.
S datumima sam loš. Dan mi haman svaki isti. Rad, red (manje više), rutina (najviše). Nešto dumam: rođen sam kada je socijalističku Jugoslaviju zdrmao studenski bunt! Nadigla se studentska socijalistička omladina. Sve se treslo. Onda sam preživio tešku ekonomsku krizu s galopirajućom inflacijom 80-ih. Pa buknuo rat. Još nisam prebolio genocid u Srebrenici. Samo i kad pomislim na te dane, stvori mi se jabuka u grlu. Pa onda mir, reintegracija, isčekivanje hapšenja ratnih zločinaca, bolna praćenja suđenja u Hagu, pa 11. septembar, pa dođe Paddy Ashdown (da mu Allah podari Džennet) i procvjeta država za koju sam se borio… Ma ne znam više ni sam šta me sve snašlo. Za ponešto sam i sam kriv (niko me nije tjerao u Irak i Afganistan, al’ bi mi bilo nešto da nisam otišao). I sad pandemija. Uputio bih dovu dragom Allahu da ostatak života proživim čitajući „udarnu vijest“ da su vatrogasci konačno spasili tvrdoglavu mačku s drveta, nakon višednevne borbe s tvrdoglavom i sebičnom životinjom, ali ništa od toga…
Nedjelja, 12. april 2020.
Dangubim. Iako sam se fino naspavao, cijeli dan mi se samo spava. Od jutros uredno čestitam Uskrs dragim prijateljima. Tradicionalno, prva mi je na listi moja Mirjana Hrga. Šta god ko mislio, žena je zmaj! Upoznao sam je relativno davno i sretan sam zbog toga. Toliko smo toga jedno od drugog naučili. Ona vrijedna, temeljita, neprikosnovena u poslu. Ja ters, bez dlake na jeziku, tvrdoglav užas jedan, bošnjački nacionalist… Sve spremno za brutalni rat nas dvoje, a mi k’o brat i sestra. Sretan Uskrs Miki i ovako!
Ponedjeljak, 13. april 2020.
Povratak na posao znači i „šopanje“ vijestima. Korona je jedina tema. Surfam i gladno tražim nešto što nije taj dosadni virus. Vijesti su kao „torta“ katastrofa – optimizam. Amerika u crno zavijena. Austrija izlazi iz belaja. A svi smo u istom halu. Ne vjerujem u teorije zavjere. No, vidim da će pandemija ipak dovesti do „preslaganja“ svijeta. Kako god se ovaj haos završi, svijet neće više smjeti baš toliko zavisiti od jeftine radne snage iz Kine i Indije. Posebno Indije, rekao bih.
Ne držite me za riječ, ali kao da negdje pročitah da 70 posto farmaceutske industrije temelji se na proizvodima iz Indije. Kukala nam majka!
Utorak, 14. april 2020.
Nisam ljubitelj Facebook-a. Al’, eto, svi ga imaju, pa kud svi Turci, tud i ja. I tamo, naravno, korona dominira. Slike prirode, neke arhivske, neke svježe. Zabrinjavajuće malo šala, zabrinjavajuće puno osmrtnica i sjećanja. Okharih se. Twitter mi je ipak mnogo draži i bliži.
O autoru:
Sead Numanović rođen je 17. januara 1968. godine u Novom Pazaru. Diplomirao žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Radio u “Oslobođenju”, “Dnevnom avazu”, “Al Jazeera Balkans”.
