Ove sedmice za rubriku “Glas mladih” pisao je ponovo Čenga (Samir) Hasanović. Tekst pod nazivom “Meni je do bolje Kalesije” pročitajte u nastavku;
Volim ja bolan ovo mjesto. Tu sam ti odrastao. Eno tamo, iza onog borića pored škole prvi put sam i poljubio, pa dol’ niz ulicu prema Spreči sam sa ahbabima šetao, radovao se životu. Pogledaj, vidiš onaj prozor na školi, e kroz njega smo ti Subaša i ja bježali sa Tijinog časa. Dobra stara nastavnica Tija bila je čestita žena rahmet joj duši.
Znaš li bolan da su me u Tuzli odmah proglasili seljakom. Jesu Boga mi samo što sam krenuo u prvi srednje, govorili su seljak iz Kalesije. Nisam kako treba ni progovorio a već su me po naglasku čemu već prepoznali. Ti ne znaš da se jedan šef u hotelu Tuzla šprdao sa mnom, veli:
“Prije rata, u čitavoj Jugoslaviji, samo su Šekovići bili nerazvijeniji od Kalesije” – dobro ovo je bio upravu, ali mu je cilj bio da me osramoti. Ali istina je bolan drugačija.
Kalesija je prvo mjesto oslobođeno u Bosni i Hercegovini, a to nisu oni iz škole znali. Nisu znali da je i njihov opstanak zavisio davne devedeset i druge godine od Kalesije, zavisio bolan od šake ljudi na prste ih pobrojati moreš : Nedžad Aljukić, Meho Imšić, Šefik Imamović, Razija Merić – samo su neki od šehida koje je iznjedrila Kalesija a izabrao sam samo svoje komšije da ne zauzimam mnogo prostora.
– Nisu znali ti Tuzlanski dječaci za rijeku Bijeljevac. Eno, gledaj, nagni se preko mojeg balkona pa ćeš je vidjeti. Da ne smeta ova buka automobila mogo bi je komotno i čuti kako žubori. Mala riječica, tek da noge u nju možeš smočit’, a tako bitna. To dječaci, iz moje škole nisu znali .
Želim da moja Kalesija procvjeta još više. Želim da u njoj imamo mnogo firmi, malo sirotinje i puno elana u nama. E takvu Kalesiju ti ja želim.
Želim da ni jedno dijete u životu ne bude “seljak iz Kalesije”. Želim da bude najbolji primjer ostaloj djeci.
Želim Kalesiju punu vjernika, poštenih ljudi, obrazli žena i prije svega prepunu insana poput presvijetlog efendije Bilala iz Gradske džamije. Onakve ljude želim u Kalesiji. Mnogo njih.
I na kraju želim da u Kalesiji vječno vlada mir, da nikada ni jedan grad ne bude više prvi oslobođeni u Bosni i Hercegovini. Da ni jedna rijeka ne ponese ničiju krv, kao što ju je ponijela riječica Bijeljevac iz mog sela i da nikada ničija majka ne zaplače košto su zaplakale majke Nedžada, Mehe, Šefika i Razije.
Ja sam za bolju Kalesiju, budi i ti prijatelju moj. Makar sa jednim papirićem u kanti za smeće. Makar sa jednim gestom pokaži da ti je stalo:
Kalesijo slave ti tvoje.
Hvali one kojih više nema.
Gledam u ovaj spomen.
I suza se u meni sprema.
Suzo moja noćas poteci.
Ni tebe ja kleti neću.
Ovdje su imena naših šehida.
Što će naći u džennetu sreću.
Gledam raskoš današnjeg svijeta.
I pitam da li sve to vrijedi.
Dok trčimo za pustim novcem.
Da njihova žrtva izblijedi.
Ja se divim vašoj žrtvi.
U nadi da će nam biti bolje.
Kalesijo slave ti tvoje.
Spomeni ti šehide svoje.
Kroz vrijeme što huljno ide.
I ruši sve hrabro pred sobom.
Kalesijo spomeni šehide.
I kad ne budem koračao tobom.
SHČenga….
