
On piše da je 4.marta 1994. godine na području Kalesije došlo do pojačanih sukoba između Armije BiH te pripadnika Srba, što je značilo da su se pojačale i snage UN-a na ovom području. Operacija pojačavanja snaga u Kalesiji prema pisanju na blogu nosila je naziv “Bollebank”, a imala je za cilj da odgovori na tenkovske napade sa položaja Srba.
No, primirje je kratko trajalo. Srpske snage su 29.aprila napale UN-ovu osmatračnicu “Tango 2”, koja je kontrolisala granicu između linija. Na ovu osmatračnicu je pucano čak 28 puta u svega sedam dana. U osmatračnici je boravilo sedam Švedskih vojnika koji su zbog direktnog napada na njih pozvali pomoć. Kada je stigao poziv u pomoć, bojnik Carsten Rasmussen je naredio povlačenje iz osmatračnice, dok ne dođe pojačanje drugih vodova UN-a.
Nekoliko vozila je ipak uspjelo da dođe do osmatračnice te su povučeni vojnici koji su u njoj bili, a dok se odvijalo spašavanje pripadnici UN-a su bili pod udarom Zvorničke brigade. Pri povratku prema Kalesiji vozila, a i tenkovi UN-a gađani su minobacačkim granatama. Bojnik Rasmussen i pukovnik Moller su nakon napada izvjestili predstavnike u Sarajavu da je od strane Srba prekršen dogovor “ROE”, te da pripadnici UN-a na vatru odgovore vatrom.
Vod je do Sarača propraćen paljbom, a tu je stiglo i odobrenje da se neutraliziraju protutenkovski položaji. Tenkovi UN-a opremljeni laserskim detektorima, pokušali su uništiti položaje Srba, ali kako piše na blogu pripadnika UN-a nisu uspjeli jer su bili dobro ukopani na brdu (misleći sasvim sigurno na Vis) sa kojeg su imali dobru preglednost.
Tokom borbe pripadnici UN-a su ispalili 72 metka, 44 punjenja eksplozivom, 9 granta punjenih fosforom i nije bilo žrtava kod UN-a dok su Srbi priznali pogibiju devet vojnika iako procjene kažu da je poginulo njih 150.
