Subotnja večer donijela je Bosni i Hercegovini ono što je davno izgubila – euforiju oko nogometne reprezentacije. Dvanaest godina cijela zemlja čeka ovaj dan. Dan u kojem „Zmajevi“ imaju priliku pobjedom izboriti direktan plasman na Svjetsko prvenstvo i ponovo obradovati naciju. Istina, bilo je i poslije tog historijskog Kaunasa baraža i utakmica slične težine, ali nijedna od njih nije dočekana u ovakvoj atmosferi i ovakvoj euforiji koja vlada otkako je mladi biser Esmir Bajraktarević zabio onu golčinu Rumunima u subotu.
Večeras Sergej Barbarez ima priliku nadoknaditi sve propušteno u reprezentativnoj karijeri. On, kao i članovi njegovog stručnog štaba – Zlatan, Nino, Mirko i Saša – nikada nisu dobili šansu da kao igrači sa Zmajevima odu na veliko takmičenje. Sjeća se sigurno Barba one Danske i onog nikad punijeg Koševa. Imao je tada jedan pokušaj kod rezultata 1:1. Ako me sjećanje dobro služi, u samom finišu, nakon jedne gužve, lopta je došla do njega, ali je, umjesto u mreži, završila na stativi. Vrijeme je da večeras naplati tu stativu. Vrijeme je da legendarni Barbarez krene putem još jedne legende – Safeta Sušića – koji je, nadamo se, samo do večeras ostao jedini selektor koji je Zmajeve odveo na veliko takmičenje.
Jedan od naših najvećih aduta je naravno Edin Džeko. Najboljem napadaču ovih prostora ni 40 „banki“ na leđima ne predstavlja nikakav problem. Čini se da mu prija igrati s ovim mladim momcima: Bajraktarevićem, draguljem Alajbegovićem, stubom odbrane Muharemovićem i svima koji tek pišu prve stranice svojih reprezentativnih priča. Igrao je Džeko i u Kaunasu, igrao je i na Mundijalu, bio je učesnik one nezaboravne noći u Parizu protiv Francuske, kada nam je sudija na očigled svijeta zagorčao život. Uz njega, iskustvo ima i Sejo Kolašinac. Naš „tenk“, iako se vraća nakon povrede, stisnut će zube ako zatreba – da se još jednom ode na Mundijal. Ostatak tima polahko sazrijeva uz Džeku, a subota nam je pokazala da u ovoj reprezentaciji ima „nešto“ i da se večeras imamo čemu nadati.
Baraž je već u džepu, tako da na Ernst Happelu nemamo šta izgubiti – možemo samo dobiti. A oni koji itekako mogu izgubiti su Austrijanci. Biće pod pritiskom. I, da paradoks bude veći – biće „gosti“ u Beču. Jer, ono što gledamo posljednjih dana podsjeća na slavne dane reprezentacije. Bez obzira na ograničenja, Zmajeve će bodriti more naših navijača. Mnogi od njih još u subotu su bili bez karata, ali kako to obično biva – Bosanci i Hercegovci uvijek nađu put do tribine kada je reprezentacija u pitanju. Jer ona nije samo sport – ona je život.
Znate za onu priču iz Žiline… kad je slovački policajac pitao bh. navijača: „Zašto toliko volite reprezentaciju Bosne i Hercegovine?“, a on mu odgovorio: „Ti si svoju državu dobio na papiru, a ja sam za svoju dao oca i dva brata.“ E, upravo to. Nama je reprezentacija svetinja. Sve naše selekcije, u svakom sportu. Ali, ljutio se ko ili ne – fudbal je uvijek bio „numero uno“.
Uspjesi Zmajeva dizali su naciju, a neuspjesi boljeli kao najdublja rana. No večeras o neuspjehu ne razmišljamo. Večeras vjerujemo. Večeras se nadamo. Večeras osjećamo da je konačno došao trenutak da se sreća osmjehne i nama.
Jer, sve ovo ima mnogo širi značaj. U zemlji u kojoj pomahnitali nasilnici hladnokrvno ubijaju djevojke i žene, gdje oni koji bi trebali da nas štite podvode maloljetnice, dok im politički moćnici prave društvo po kafanama, u zemlji gdje starci gore u požarima tamo gdje bi trebali biti sigurni, a ulicama umjesto djece šetaju bijesni psi lutalice… u ovoj mentalno izmučenoj državi – jedan uspjeh reprezentacije bio bi poput aspirina.
Naravno, ne smijemo zaboraviti sve te strahote oko nas. Ali nam treba dašak radosti. Treba nam zrno sreće koje će makar na trenutak prozračiti ovo sivilо nad pedeset jednom hiljadom i dvjesto devet kilometara kvadratnih što se zove Bosna i Hercegovina.
Zato, neka večeras Zmajevi otplešu najljepši fudbalski valcer u prelijepom Beču. Neka se Halidov „Miris ljiljana“ širi sve do Amerike, gdje ćemo, ako Bog da, sljedeće godine gledati našu reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu.