Sliku svoju ugledao:
Rozima se divit stao
Ali noge, kojima hodi,
Kao da su dva vretena,
U odrazu vode sva isprepletena.
“Razlike li silne od glave do nogu!
Odraz svoj u vodi gledeć, reče tužno:
Najvišem šibljaku vrh ja doseć mogu,
Noge moje baš je vidjet ružno.”
Dok je tako govorio,
Pokaže se lovski pas;
On pojuri, tražeć spas;
U šumu je pohrlio.
Rogovi, kraj svega krasa,
Zapinju mu svakog časa,
Škode službi, što je čine
Noge, jureć u daljine.
Kune zato udes s tima darovima,
Svakog ljeta što ih prima.
Svi cijenimo lijepo, a korisno nam mrsko
Makar lijepo i u zlo vodi.
Noge, što mu vrijede, jelen kori drsko,
A rogovlje cijeni, prem mu škodi.
