Dva se prijatelja zavjeriše da će jedan drugoga u svakoj zgodi potpomagati i vjeran biti jedan drugome u sreći i nesreći. Tako pođu u svijet. U jednom klancu iznenada izađe pred njih medvjed. Da su bili složni, možda bi ga bili svladali. No jer je jednome draži bio život od zadane riječi, ostavi prijatelja i popne se brže bolje na drvo. Kad je drugi vidio tu nevjeru, jedva je imao vremena da se na tlo baci i mrtav pričini, jer je čuo da medvjed ne dira u mrtvaca. Medvjed dođe, oblizne onome koji je ležao lice i uši, gurne ga njuškom ovdje i ondje, i ode dalje držeći ga mrtvim. Kad je pogibao prošla, siđe onaj s drveta i zapita svoga druga što mu je prišapnuo medvjed.
»Krasnu opomenu«, odvrati ovaj, »samo šteta, što je prije nisam znao, naime:
Bjež’ od ljudi koji neće svomu prijatelju pomoć nesretnomu!
