Samo se pitam zašto nam nije sjećanje ubio…
Zašto bar nije ubio sjećanje onima kojima je uzeo najmilije, zapravo nema onoga u Bosni kome nije ubijeno ono najmilije…
Čujem kako majka plače iz njenih suza naviru i meni osjećanja pitaš se zašto i meni naviru osjećanja kao bujna rijeka… Pa živo sam biće bolan, kako da ne osjećam..
Plače moja mama, moja porodica moja Bosna plače, a Bogami na 11 juli već dvadeset godina plače i nebo nad Bosnom.
Na taj 11 juli 1995 godine je ubijeno 8372 čovjeka teško je zamisliti taj broj, još teže prebrojat, a da ne kažeš ubiti… Ali to je samo jedan dio Bosne ne zaboravi da je u cijeloj Bosni bio masakr tih godina.
Nemoj zaboraviti da neko nije ni upoznao svoje najmilije neko svoga babu, neko svoju mamu a ja djeda i amidze. Svaki dan pitam se zašto? Zašto? Kako spavaš posle toga… A onda iz daljine osjetim da je to bilo iz pohlepe i mrznje, ali nije se niko nahranio tudjim komadom zemlje, a ni ostao sretan onaj ko je ubio brata Muslimana, jer ko ubije jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet.
Mi mozemo oprostit ali ne i zaboraviti!! Opet ćeš se pitat zašto? Kada ćemo svi mi otići sa ovoga Dunjaluka. Pa bolan kako ćeš zaboraviti masakr u Srebrenici, Podrinju, Bosni!!
Kako ćeš to zaboraviti da dijete ljubi nišan svoga babe koji se borio za tvoju, moju ma našu domovinu. Mi možemo oprostit, ali ne i zaboraviti!