Svjetski dan borbe protiv raka, koji se svake godine obilježava 4. februara, snažan je podsjetnik na podizanje svijesti o ovoj globalnoj krizi. Tema Svjetskog dana borbe protiv raka od 2025. do 2027. godine je “Ujedinjeni jedinstvenošću“ (United by Unique), koja šalje poruku stavljanja ljudi u središte brige, a njihove priče u srce razgovora, usredotočujući se na njihova pojedinačna iskustva. Shodno tome razgovarali smo sa mamom dječaka koji je, kako mama kaže, sa nepune tri godine prisiljen da bude borac.
” Moj sin Amar je rođen 18.12.2017. godine. Bio je jedno veselo, živahno dijete, uvijek u pokretu, uvijek nasmijan. Nikada nisam mogla ni zamisliti da ćemo se tako rano suočiti s najtežom životnom borbom – borbom za njegov život. Sve je počelo u ljeto 2020. godine, kada se jednog jutra probudio sa krvavim uhom. Bila sam prestravljena i odmah sam ga odvela na ORL pregled. Rekli su mi da se ne brinem, da se vjerovatno samo ogrebao. I na kontroli nakon dva dana potvrdili su isto. Pedijatar je prepisao kapi, niko nas nije uputio dalje. Ja sam tada vjerovala ljekarima i nadala se da je sve prolazno. Međutim, vrijeme je prolazilo, a majčinski instinkt mi nije davao mira. Nakon nešto više od dva mjeseca počele su se pojavljivati modrice ispod koljena. U početku nisam posumnjala na nešto ozbiljno, jer je Amar bio malo dijete, stalno je trčao, skakao i igrao se kao i sva djeca tog uzrasta. Ali modrice nisu nestajale – naprotiv, širile su se iz dana u dan, bilo ih je sve više i više. Tada sam odlučila da privatno uradim krvne nalaze. I taj trenutak nikada neću zaboraviti. Kada su rezultati stigli, rečeno mi je da su mu trombociti jako niski i da moramo odmah na onkologiju. Dana 24. augusta 2020. godine ostali smo u bolnici. Tada je počeo naš najteži period. Period u kojem se život promijeni u jednom danu i kada sve što ste do tada znali prestane biti važno. Na sreću, došli smo u ruke dobrih ljekara, koji su reagovali brzo i profesionalno. Ubrzo je potvrđena dijagnoza: akutna mijeloična leukemija” kaže mama Merima.
U tom trenutku, kaže, njen svijet se srušio. Ne postoje riječi koje mogu pripremiti na tako nešto.
“Ne postoji način da ostanete isti nakon toga. Samo gledate svoje dijete koje još nema ni tri godine i ne možete shvatiti zašto baš on. Terapije su počele 3. septembra 2020. godine, a Amar je tada imao nepune tri godine. Tako mali, a već prisiljen da bude borac. Njegova dijagnoza zahtijeva drugačiji protokol liječenja nego kod ALL (akutne limfoblastne leukemije). Kliničko liječenje traje kraće u odnosu na ALL, ali terapije su izuzetno jake i daju se u visokim dozama. Od tog dana, naš život se pretvorio u dane ispunjene hemoterapijama, infuzijama, strahom, čekanjem nalaza i neizvjesnošću. Svaki novi dan donosio je novu brigu. Svaka temperatura, svaka promjena, svaka analiza – sve je bilo borba. Najbolnije od svega je to što dijete ne razumije. Ne zna zašto ne može kući. Zašto mora biti u bolnici. Zašto ga bole ruke, zašto mora primati terapije. A vi kao majka morate biti jaka, čak i kada se u vama sve raspada” iskreno dodaje.
Amar je prošao četiri ciklusa hemoterapija u bolnici, a nakon toga su morali ići u Sarajevo na radioterapiju. Tokom tog perioda boravili su u Roditeljskoj kući, gdje su imali uslove i podršku koja im je tada značila više nego što riječi mogu opisati.
“Neizmjerno smo zahvalni udruženju Srce za djecu, koje nam je omogućilo boravak u roditeljskoj kući i bilo uz nas u svakom trenutku. Naravno, na prvoj liniji podrške uvijek su bili naši roditelji, cijela porodica, kao i veliki broj ljudi koji su nam pomagali i pružali podršku, kao i udruženje “PIPOL”. Kada smo ostali u bolnici, moralo se hitno nabaviti lijek kojeg nije bilo u BiH, a Amar ga je trebao što prije početi piti. Sve se dešavalo u periodu COVID-a, kada je sve bilo dodatno otežano, pravila stroga, a strah od zaraze stalno prisutan. Ipak, uz ljubav i podršku, uspjeli smo prebroditi i taj period. U toj borbi naučila sam da je nada nešto što se drži čvrsto, čak i kad mislite da je više nemate. Naučila sam da su djeca nevjerovatno hrabra i da u njihovim malim srcima postoji snaga koju mi odrasli često nemamo. Moja želja je da ljudi razumiju koliko je važno slušati instinkt, reagovati na vrijeme i ne ignorisati simptome. Jer ponekad ono što izgleda bezazleno može biti znak nečega mnogo ozbiljnijeg” ističe mama Merima.
Danas, hvala Bogu, Amar je dobro. Ima redovne kontrole kod onkologa svakih šest mjeseci, a takođe se prati i kod endokrinologa i pulmologa, kako bi se na vrijeme uočile i kontrolisale sve moguće posljedice liječenja.
Pričati o borbi svog djeteta i svojoj borbi je hrabrosti. Ali mama Merima i mi ovu priču dijelimo zbog Amara, i zbog druge djece koja vode iste bitke. Da se zna da nisu sami. Da se zna da postoji nada. I da se nikada ne smije odustati.