Majke Podrinja tokom agresije izgubile su gotovo sve. Mnoge su ostale same. Priča svake majke iz Podrinja nosi svoju posebnu težinu, a jedna od onih koja je dotakla mnoga srca jeste i priča majke Salihe.
Saliha Osmanović majka je koja je putem medija gledala potresan trenutak kada njen suprug Ramo Osmanović, pod uperenom puškom agresora, doziva sina Nermin Osmanović da izađe iz šume i dođe do njega. Pored Rame i Nermina, 6. jula 1995. godine od granate joj je poginuo i mlađi sin Edin Osmanović. Sve se to dogodilo u danima koji su prethodili Genocidu u Srebrenici.
Iako je ostala bez svoje najbliže porodice, još uvijek ima dobrih ljudi koji je obiđu, pokucaju na njena vrata, donesu cvijet za Dan žena, sjednu s njom i porazgovaraju, te joj barem na trenutak ugriju srce. Da majke Podrinja ne smiju i ne mogu biti same i zaboravljene, posebno u ovim danima, pokazuje i primjer članova Planinarsko društvo Visočica Sarajevo.
„Sama ideja rodila se vrlo spontano, kako to naš Gospodar uvijek poredа sa svrhom, tako je bilo i u ovom slučaju. Predsjednik našeg planinarskog društva ‘Visočica’ Sarajevo, Emin Gibović, slušao je na Radio BIR reportaže o zajedničkim iftarima na području Srebrenice i Podrinja. Srce je kazalo svoje i posijano je zrno ideje. Prošle godine zaputili smo se prvi put drumovima koji godinama pamte korake umornih i stradalih. Prva stanica bila je Konjević Polje i nana Fata. Za tih pola sata slušali smo o godinama borbe, kamenju koje je sklanjala s puta i nepravdi koju je pobijedila snagom koju joj je dao Svevišnji. Ove godine se nismo dugo zadržali jer se kod nane Fate često smjenjuju gosti, pa smo je poselamili, što se kaže, s vrata. Negdje oko sat vremena vožnje od Konjević Polja nalazi se selo Dobrak i kućni prag majke Salihe. Iz Sarajeva nas šesnaest stiže sa ukusnim iftarima iz aščinice Mošćanica, a pored iftara stvorili smo naviku da u Dobrak dolazimo i za Bajram“, kazala je Alma Halilović.
Kada smo u društvu majki Srebrenice, emocije ne mogu ostati skrivene, potvrđuju i članovi PD „Visočica“.
„Osjećaj svih nas je takav kao da hrlite u zagrljaj nekome svome, a ona i jeste neko moj, tvoj i naš. Dok pričate s njom, često joj se otme da nam, dok povlači dim svog Marlboro kratkog, kaže: ‘Ljubi vas vaša Salka’. Nasmije se ona, ali njen pogled ne da se prevariti. U njemu su sabrani i tuga i ponos. Dušman joj uze sinove Nermina i Edina, muža Ramu, ali dostojanstvo joj nije mogao uzeti. Iz njene avlije ne možete zakoračiti ako u naramku ne nosite par pletenih čarapa. Pažljivo ih je plela – svaki par je drugačiji, satkan od njenih misli, od dugih zima provedenih u tišini, od ruku koje su nekada grlile sinove, a sada tješe svakog ko uđe pod njen krov. Puno nas naučiše ovi iftari koje provedosmo s njom“, dodaje naša sagovornica.
Susreti poput ovih podsjećaju koliko je važno čuvati sjećanje na majke Podrinja i njihovu bol, ali i na njihovu snagu i dostojanstvo. Posjete, razgovori i mali znakovi pažnje možda ne mogu vratiti ono što je izgubljeno, ali mogu pokazati da ove majke nisu same i da njihova priča živi među ljudima.
Jer dok god ima onih koji će pokucati na vrata majke Salihe, sjesti s njom i saslušati njenu priču, živjet će i sjećanje na njene sinove i supruga, na genocid i opomena da se nikada više ne ponovi.