Pravimo iftar i sjetimo ih se Fatihom.
Pravimo mevlud, učimo Kur’an.
Pravimo svadbu, useljavamo u kuću, rodi se dijete, neko preseli.
U svemu su naši šehidi s nama pamtimo ih, spominjemo, dovimo za njih.
Kako smo naučili živjeti sa šehidima, ni sami ne znamo. Znamo samo da nam je bilo teško nakon genocida i agresije. Gotovo da nije bilo kuće u Bosni koja nije tugovala za nekim od svojih najmilijih. U tim trenucima nismo u potpunosti razumjeli šta znači da je neko šehid i kakva je njegova nagrada kod Gospodara. Možda smo tada više željeli da su ostali živi nego da su šehidi. Zvuči grubo, ali istinito.
Vrijeme je prolazilo. Tješili smo se predajama, ajetima i hadisima o šehidima. Polahko smo počeli shvatati da je blagodat imati šehide u porodici. Teško je to bilo prihvatiti, ali malo-pomalo učili smo da ih više nema među nama barem ne onako kako smo navikli.
Vrijeme je prolazilo, a mi smo se mijenjali. Naša bol je rasla, ali s njom i razumijevanje i prihvatanje teške sudbine.
Danas, kad pravimo iftar, sjetimo se svojih šehida.
Kad klanjamo namaz, učimo dove za njih.
Kad pravimo veselje, šaljemo im sevape Fatihe.
Kad pravimo akiku, dajemo njihova imena novorođenima i tada im učimo Fatihu.
Kad se useljavamo u novu kuću, bez spominjanja njihovih imena i dove i za njih i za nas u njoj ne boravimo.
Kad neko preseli, tada se opet šehida sjetimo dovom i Fatihom.
Naučili smo živjeti sa svojim šehidima. Svojim životom svjedočimo da su oni živi samo ih ne osjećamo očima i ušima, već srcima.
Zaista nema dana da ih ne spomenemo. Tako nam je lakše, jer kad ih se ne sjećamo, teže nam bude.
Eto, tako se sa šehidima živi širom naše lijepe Bosne i našeg velikog, lijepog Podrinja.
Neka su oni na ljepšem mjestu, a mi ćemo nekako osaburiti do ponovnog susreta na mjestu gdje više nikada neće biti rastanaka.
Piše: Ahmed Hrustanović