Da je moguće živjeti u Bosni i Hercegovini od vlastitog rada na čestit i pošten način najbolje pokazuje primjer Kemala Velagića iz Janje koji je još od ratnog perioda najomiljeniji pijačni prodavac u Tuzli. Još tokom ratnih sukoba u BiH odnosno 1994. godine Kemal je sa porodicom (otac, majka i dvije sestre) izbjegao iz Janje u Tuzlu. Njihov život u Tuzli počinje u privatnom smještaju na Golom brijegu.
“Nakon što smo doselili odnosno izbjegli u Tuzlu otac ubrzo odlazi na liniju. Majka, dvije sestre i ja nismo imali od čega da živimo. Sve što smo imali bila je motika i jedan ašov” – počinje svoju životnu priču naš sagovornik i prisjeća se tog vremena: “Na mjestu gdje je danas prodajni salon automobila ‘Inter auto’ u centru grada bilo je neke zemlje i to smo krenuli da obrađujemo. Sjećam se da smo tada posadaili nekoliko lijeha luka. Oca je bilo stid da taj luk odnese na pijacu pa sam umjesto njega otišao ja, bio sam sedmi razred osnovne škole. Luk sam prodavao u vezicama na gajbi. Kasnije smo posadili paradaiz, bio je baš lijepo rodio svi su bili iznenađeni. Tako, smo tu godinu preživjeli. Naredne godine smo već posadili više luka i nešto salate. Išlo je tako dok nam komšije Hadžiselimovići nisu ponudili svoju njivu u Gornjoj Tuzli da obrađujemo i sijemo” – priča nam Kemo najomiljeniji pijačni prodavac u Tuzli dok ga brojne mušterije prekidaju sa pitanjima o cijenama.
“U Gornjoj Tuzli smo tada posadaili veću količinu krompira. Međutim, otac dobije posao da krene raditi na građevini. Tako da smo mama i ja autobusom putovali u Gornju Tuzli kako bi radili te poljoprivredne poslove” – nastavlja Kemo svoju priču, te dodajte da mu niti jednog trenutka nije bilo teško, jer je kući imao dvije mlađe sestre koje je trebalo prehraniti i obezbijediti im uslove za školovanje. “Do 2000. godine smo tako to proizvodili i prodavali na pijaci. Međutim, otac odluči da se vrati našoj kući u Janju, bio je među prvim povratnicima. Nakon oca u Janju se vraća i moja majka. Međutim, ja ostajem u Tuzli sa jednom od sestara kako bi ona završila srednju školu. Ja također te godine završavam Srednju mašinsku tehničku školu. Imao sam afiniteta za to zanimanje pa su mi profesori savjetovali da upišem fakultet ali nisam mogao, morao sam raditi na pijaci kako bi se sestre školovale. Otac i majka su krenuli sa proizvodnjom u Janji, a ja ovdje u Tuzli nastavljam prodavati. Kasnije uspijevamo nabaviti dvije junice od kojih danas imamo u štali 27 muznih krava. Sestra je u međuvremenu upisala i završila Ekonomski fakultet. Danas je to sve prilično usavršeno i modernizovano”, priča nam Kemo.
Skoro da nema niko u gradu Tuzli ko posjećuje tržnicu a da nije čuo za Kemu. Mnogi od njega s užitkom rado kupuju povrće i voće. “Nastojim uvijek da budem čestit, iskren i pošten. Kupci to prepoznaju i cijene. Nemam riječi kojima mogu da iskažem zahvalnost svima. Događa se i to da nekada nekome zafali koja marka prilikom kupovine ne dozvolim da odu bez onoga što ime je potrebno tog dana. Uvijek donesu novac naknadno” – kaže Kemal Velagić.
(tuzlanski.ba)