Prije rata u Bosni Hercegovini asocijacija na mjesec maj bila je mladost, jer 25.maj slavio se kao Dan mladosti. Obilježava se i danas ali ne kao tada. Bošnjake maj prvo asocira kao mjesec u kojem smo izgubili mladost. Mjesec stradanja, ubistava. Na dan kojeg obilježavamo kao Dan mladosti u Tuzli je ista ubijena. Maj je također mjesec u kojem su “pale” i prve žrtve rata u Hajvazima. Maj je mjesec kad su mještani Hajvaza morali napustiti svoje domove. Prema riječima imama džemata Caparde Mirsada efendije Sakića maj je mjesec tuge i boli.
Na spomen obilježju u Hajvazima ispisana su imena 24 šehida.
“Mi smo danas posebno dali akcent na četiri šehida koja su poginula u dva dana. Dvojica su poginula 6.maja a dvojica 8. maja 1992.godine. To su Karić Sead, Omerović Bajro, Avdić Salkan i Karić Ćazim. Izašli smo na plato starog mezarja, gdje su oni i ukopani i proučili Jasin.”-kazao je Mirsad efendija Sakić
Od zločina u Hajvazima prošlo je 26 godina ali bol i tuga nisu prošli. Majke koje su izgubile svoje sinove nisu prestale plakati, sinovi još uvijek pate za gubitkom oca.
Mještani Hajvaza danas su ih se posebno prisjetili. Prisjetili se onih koji su za domovinu dali najdragocjenije što su imali, a to je svoj život. Prisjetili su i dana kada su morali napustiti svoje domove, ostaviti ono što su gradili i stvarali.
Maj mjesec je za lokalno stanovništvo poseban i zbog činjenice da su se u tom mjesecu počeli vraćati svojim kućama. Čistili, gradili i selu vratili novi sjaj. Nikada ne može biti kao što je nekada bilo zbog činjenice da je prolivena krv. Zbog činjenice da su 24 osobe položile život za odbranu i neszavisnost domovine, za našu slobodu.
Ali, opet Hajvazi su dokaz da život nije ubijen.
Kroz Hajvaze ponovo trče djeca.
