Šalju mi jutros fotografiju pripremaju pekmez od šipka. Naložile vatru, stavile tavulju i miješaju smjesu za pekmez. U svemu tome sjetile se mene. Uvijek me se sjete. Znaju da mi dobro dođu fotografije sličnog tipa. I svaki put se potrude da mi pošalju. Da mi olakšaju. Doprinesu onome što radim.
Mati i tetka. Što bi se reklo skoro dvije matere.
Zamolim, za minuticu videa. Šalju odmah. Mati miješa pekmez a tetka postavlja pitanja.
– Jesi li od jutros sve to odradila?
Objašnjava radnje. Da se mora sve pripremiti. Ubrane plodove prekriti vodom i prokuhati. Samljeti. Procijediti. Tek onda ide kuhanje.. (iz tehničkih razloga ne mogu postaviti video)…
Trude se da video bude što bolji. Da sadrži potrebne informacije.
A ja? Slušam. Od ljepote tog videa, od njihovog truda smijem se i plačem. Nekakva toplina mi obuzela ovo srce što danima zbog raznih vijesti zna drugačije da kuca.
A danas? Od ove miline se toliko umirilo, kao da ne želi ništa poremetiti.
Pomislim koliko je lijepo imati ih. Koliko je divno biti okružen ljudima koji pomisle kako će ti nešto olakšati posao koji radiš. Kako će ti doprinjeti. Koliko ti je važno. Kako ti je bitna fotografija pekmeza u pripremi. Kako Rozgina mala kaže zaista su sitnice ono najveće.
I u svemu tome shvatim koliko je važno da budemo svjesni tih sitnica. Koliko smo bogati ako u njima uživamo. Kako smo sretni kad smo okruženi ljudima koji misle na nas.
Zato, uživajmo u svakom danu. Uživajmo u vremenu provedenom sa dragim ljudima. Ne štedimo na sitnicama. Sjetimo se drugih ljudi. Barem jednom fotografijom kada je nekom potrebna.
Uživajmo u malim radostima jer obično su velike kada ih na pravi način doživimo…