Na Vidovdan 1389. godine dogodila se Kosovska bitka srpske i osmanlijske vojske, koja je nagovijestila višestoljetnu vladavinu Osmanskog carstva na tlu Balkana.
Na taj datum 1914. godine je i pripadnik organizacije ”Mlada Bosna” Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je bilo neposredni povod za početak Prvog svjetskog rata.
Također, 75. godina kasnije, 28. juna 1989. godine, održan je i svesrpski skup na Gazimestanu na Kosovu, odakle je bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike (SR) Jugoslavije Slobodan Milošević najavio krvave pohode njegove zemlje koji će uslijediti 90-tih godina prošlog stoljeća. Ti događaji su kulminirali genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici.
”Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada i takve još nisu isključene…Pre šest vekova Srbija je ovde, na polju Kosovu, branila sebe. Ali je branila i Evropu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u celini”’, riječi su Miloševića koje i danas pamte žrtve ratova na Balkanu.
Jedan od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca, rahmetli prof. dr. Nijaz Duraković zapisao je u svojoj knjizi “Prevara Bosne” da je ”Dan D” za početak zla na Balkanu bio upravo Vidovdan 1989. godine.
On je naveo da je “masa frenetično aplaudirala Miloševiću” nakon njegove najave da smo “ponovo pred bitkama”, ali da su mudriji političari i analitičari već tada shvatili da Milošević zvecka oružjem i javno prijeti ratom, koji je, pokazalo se, u njegovom štabu seriozno pripreman.
Tako se danas navršavaju 624. godine od Kosovske bitke, 99. godina od Sarajevskog atentata i 24. godine od svesrpskog skupa na Gazimestanu.
Inače, svesrpski skup na Gazimestanu, nedaleko od glavnog grada Kosova, Prištine, 28. juna 1989. godine, prema realnim procjenama okupio je između 300 i 500 hiljada osoba, dok su srbijanski mediji špekulirali da su se na skupu okupila čak tri miliona ljudi.
Kako je u svojoj “Povijesti Bosne” zapisao ugledni britanski historičar Noel Malcolm, skup na Gazimestanu bio je “simbolična prekretnica u povijesti jugoslavenskih zemalja”.
”U Srbiji se više sedmica prije toga osjećalo nacionalno previranje na svakom koraku. Kosti srpskog kneza Lazara, koji je poginuo u Kosovskoj bici, prevožene su po bivšoj Jugoslaviji i bile su mjesto hodočašća. Na Gazimestanu su se zajedno prodavale ikone Isusa Krista, cara Lazara i Slobodana Miloševića”, naveo je Malcolm.
Poruke sa Kosova 28. juna 1989. godine bile su stalni motiv i ubilačkih falangi pod komandom Ratka Mladića koji je, na koncu, u Srebrenici jula 1995. godine izjavio je da je ”došlo vrijeme da se Turcima ponovo osvetimo na ovom prostoru”.
Ovakvi stavovi, po mišljenju akademika Filipovića, izraz su jednog od ”najekstremnijih vidova uopće jedne ksenofobične ideologije koja je, nažalost, i danas živa”.
”Takva ideologija nastala je u manastirima, i to nema veze sa svjetovnom historijom. Srpska vlastela je sarađivala sa osmanskom državom i služili su kod osmanskih sultana. Spomenutu ideologiju su, zapravo, projicirali monasi koji su bili izrazito antimuslimanski nastrojeni… Ta ideologija podrazumijeva osvetu. To znači da treba pobiti te Turke, odnosno, zapravo, Bošnjake na ovim prostorima. Više puta sam ja ukazao da je to ustvari jezgro genocidne ideologije”, kazao je Muhamed Filipović.
Redovni profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale prof. dr. Ivo Banac ranije je za agenciju Anadolija ocijenio da je Milošević na Gazimestanu 28. juna 1989. godine nedvosmisleno najavio i oružane sukobe na Balkanu.
”Oni koji su Miloševićeve riječi uzeli ozbiljno, vidjeli što on doista ima u vidu. Ideologija u Srbiji je iz jednopartijske, komunističke, prešla na velikosrpsku i nacionalističku”, istakao je Banac.
Prema njemu, opasna ideologija i poruke sa Gazimestana su i danas živi.
Vidovdan, koji se obilježava 28. juna, je vezan za kosovski mit koji je formiran u 19. stoljeću. Prema ocjenama stručnjaka, taj mit ima veoma važno mjesto u srpskoj tradiciji, a za posljedicu je imao i neke tragične epizode u prošlosti tog naroda.
Kako je primijetio Noel Malcolm, nijedan element tog mita nije bio tako moćan kao takozvani ”kosovski savez”. Radi se o vjerovanju da je srpskom knezu Lazaru Hrebljanoviću (1329-1389.), koji je kao vodeći oblasni gospodar zapovijedao srpskom vojskom u Kosovskom boju, kada je i poginuo, ”ponuđen izbor između zemaljskog i nebeskog kraljevstva, a da je on izabrao ovo posljednje”.
”Zbog te odluke, koja se opisuje kao savez s Bogom, Srbi sebe smatraju ”nebeskim narodom”, piše Malcolm.
Prema liturgijskim tekstovima, a ne historijskim izvorima, knez Lazar je uoči pogubljenja od strane Osmanlija tokom Boja na Kosovu izjavio ”kako je bolje poginuti u borbi nego živjeti u sramoti”.
”Ipak, čak i danas, bez obzira da li to uopće ima nekog smisla ili ne, ”kosovski savez” u nekim krugovima ostaje predmetom gotovo religioznog vjerovanja”, primjećuje britanski autor, koji sve to naziva ”produktom nacionalističke ideološke historije”.
Ideja o ”kosovskom savezu” i koncept o ”nebeskom carstvu” nastala je u 19. stoljeću. Nacionalna ideologija u koju su ove ideje bile upregnute direktno ima veze sa teritorijalnim širenjem Srbije, prvenstveno na Kosovo. Takvu nacionalnu ideologiju stvorili su, po Malcolmu, utjecajni nacionalistički autori i graditelji nacije Vuk Karadžić i Petar Petrović Njegoš. Oni su tu nacionalnu ideologiju stvorili koristeći upravo elemente narodnog kosovskog predanja.
”Devetnaesto stoljeće je bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Evrope. U slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisne nacionalne teritorije nužno podrazumijeva pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije Osmanlija”, navodi Malcolm.
Granica pisana krvlju
Priča o Boju na Kosovu postala je, primjećuju ugledni strani autori, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Otud i fama o ”osveti Turcima”, pa nije slučajno što je Ratko Mladić tokom agresije na BiH često spominjao Turke.
To je i svojevrsni lajt motiv i filma ”Boj na Kosovu” koji je snimljen uoči ratova na Balkanu u svrhu, prema mišljenju stručnjaka, nacionalnog homogeniziranja.
U tom kontekstu film ističu i autori BBC-ovog dokumentarca ”Smrt Jugoslavije”. U jednoj sceni srpski junak Miloš Obilić, koji je u Boju na Kosovu ubio sultana Murata, jednom od Srba koji je prihvatio islam, a što je po uvjerenju brojnih srpskih vođa, ideologa i autora slučaj sa balkanskim muslimanima, kaže: ”Ja danas svojom krvlju ispisujem granicu između mene i tebe”. Kaže kako će njemu ”pomoći Bog kojeg se nije odrekao”.
Poznati srbijanski historičar Dušan T. Bataković konstatira kako ”kosovski savez – izbor slobode u nebeskom carstvu umjesto poniženja i ropstva u prolaznom svijetu, još uvijek predstavlja trajno vezivno tkivo koje prožima Srbe osjećajem nacionalnog bitka”.
Vidovdan i Boj na Kosovu
Postoje dvije raširene pretpostavke o Boju na Kosovu 1389. godine – da je to bila turska pobjeda koja je uništila Srbijansko carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Moderni historičari su dokazali kako je to netačno. Srbijansko carstvo se raspalo nakon smrti cara Dušana još 1355 godine. A što se tiče značaja Kosovske bitke, povjesničari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. godine, dakle, 18 godina ranije, imala dalekosežnije efekte od Boja na Kosovu jer je ”otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana”. Osim toga cijela historija turske ekspanzije na Balkanu bila je historija saradnje sa kršćanskim vladarima.