Jesen i hladniji dani po nekom nepisanom pravilu donesu sjećanja na prošle dane. Na vrijeme djetinjstva, na drage ljude. Dževahira Mehmedović iz Vukovija Donjih prisjetila se kako je to bilo u doba njenog odrastanja. Dževahira je rodom iz Kula Grada.
“Bilo je bolje nego sad. Prije se svaku večer išlo na sijelo. Iznese se oraha, suhih šljiva. Krompira vrućeg i luka. Igramo se prstena. Išlo se na igranke. Žene su heklale, plele, veze” kaže Dževahira.
Naša sagovornica prisjetila se i igara koje su igrali kao djeca. Tu su bili nezabilazna igra klisa, lastiša, pravili od zemlje sobe, mahe.
Igranke su bile svaku večer.
“Pogotovo kod nas na Kuli. Bila su dva čovjeka koja su znala da sviraju saz. Svaku večer poslije akšama na poligonu bilo je da se poigra. Išlo se po pilavima. Zimi, muškarci prije nas idu u rudarama da nam razgrnu put, a mi i za njih u opancima i čarapama. U drugo selo na pilav išlo se pješke” dodaje.
Ono što nam je još privuklo pažnju u razgovoru sa našom Dževahirom koja je uvijek prijatna, ljubazna i raspoložena jeste njena nošnja. Kat. Dimije i bluza. Kaže nam da se prije rata nisu nosile suknje.
“Ovaj kat je od moje tetke. Čuvam ga za uspomenu i oblačim često, pogotovo uz Ramazan. Izmijenjam sve što imam“.
Žene u Udruženju “Đerdan” čiji je član naša sagovornica često obuku dimije, odu na izvor i prisjete se dana koji su prošli. Evociraju uspomene i stvaraju nove.
