Drugog dana proljeća, 23. marta 2011. godine, u srijedu, oko podne, u svojoj kući u Donjim Raincima umro je Haso Paloš.
Kraj njega je u trenutku smrti bio njegov sin Hasan, koji će upamtiti da je Haso lahko umro; istekao život iz njega, sklopio oči i prestao da diše, dok su se pod prozorom oglašavali vrapci a rode radosno vraćale u naše krajeva.
Haso je rođen 1910. godine, i vjerovatno je jedan od najstarijih stanovnika općine Kalesija. Napunio je 101 godinu, dočekao stotinu i jedno proljeće, i imao bogato životno iskustvo.Sve njegovo je već bilo pod zemljom. Prijatelji i poznanici, svi oni koji su sa njim deverali kroz život poodavno su preselili.Haso je ukopao šestero vlastite djece, bio u zatvoru kao politički zatvorenik, pa oslobođen, predeverao sve i svašta.
Upamtio je Prvi svjetski rat u kojem mu je učestvovao otac; on je od početka do kraja bio u Drugom sv. ratu, preživio je čistke nakon 1945. godine, UDBU i socijalističke zatvore, a preživio je i ovaj zadnji rat u Bosni.Otišao je čovjek koji je život proživio punim plućima, koji je vidio i dobro i zlo, počesto se sa njima suočavajući, osjetio šta znači nejmati i imati, umirati od tuge i radovari se od sreće.
Dženaza mu je bila sutradan, u četvrtak. Lijepo vrijeme nagovještavalo je toplo proljeće. Dosta svijeta je podiglo ruke da prouči Fatihu i halali. Dosta ljudi je čučnulo pored mezara Hase Paloša i oprostilo se sa njim.Tako je počelo proljeće 2011. godine.
M.Đ., Kalesijske novine