U prelijepom ambijentu „Bosanske kuće“ u Kalesiji je promovirano treće izdanje poeme „Zulija“, književnika i novinara Bajre Perve. Osim autora, o knjizi su još govorili i prof. dr. Zemir Sinanović i Rasim Hamidović.
– Poema „Zulija“ je moj nišan, moj spomenik, svim majkama, sestrama i suprugama Bošnjakinjama koje su u toku agresije izgubile svoje najmilije. Jedna od takvih je i nana Nazija Beganović, kojoj su zločinci ubili šest sinova i supruga. Želio sam da ovom poemom, ovim stihovima, dam doprinos kulturi sjećanja koja kod nas, nažalost, nije dovoljno prisutna, kazao je Bajro Perva.
Prof. dr. Zemir Sinanović je kazao da je Perva na vrlo vješt literarni način progovorio o stradanjima kroz koje su prošli i Podrinjci i svi drugi Bošnjaci, a da niti jednim slovom ne poziva na mržnju i osvetu.
Poema“ Zulija“ je sedma knjiga Bajre Perve. Uskoro bi trebalo da bude prevedena i na turski jezik.
Safet Pozder o poemi “Zulija”
Pod bosanskohercegovačkim književnim nebom, već izvijesno vrijeme, svoje mjesto traži i poema o Podrinjki ”Zulija” koja je potekla iz pera Bajre Perve, uglednog književnika, novinara i publiciste. Moj prvi susret sa ovom, po obimu malom, ali po poruci ogromnom knjigom, desio se početkom aprila 2012. godine. Mjerkao sam naslovnu stranu i razmišljao o rijeci koja se, onako vitka i zelena, probija kroz ogromne stijene i odlazi negdje u nedogled. Za početak, to je bilo sve.
Čitanju sam pristupio tek desetak dana poslije i odmah se osvjedočio da je prva veličina ”Zulije” u tome što, da biste je što bolje shvatili i dosegli, morate je čitati više puta. Tako je i bilo. Pročitao sam je nekoliko puta i svako novo čitanje otvorilo mi je poneki novi prozor i pred mojom znatiželjom raskrililo nove horizonte mog naroda.
Iako bi se o ”Zuliji” moglo nadugo i naširoko, nekoliko detalja s kojima se autor hrabro uhvatio u koštac i vješto ih savladao, zaslužuje da bude primijećeno.
”Zuliju” nam priča majka, a majku, njene brige, strahove, čežnje, nadanja i unutarnja motrenja je teško dokučiti i razumjeti. Pisati iz bilo čije druge perspektive nije lahko, ali pisati iz perspektive majke, i to one ožalošćene i na mnoge načine ucvijeljene, i u tome uspjeti – to je pravi podvig. Po tome su Perva i njegova ”Zulija” posebni.
Perva se, u ovom slučaju, može podičiti još jednim hvale vrijednim podvigom. Iako rođeni Hercegovac (Jasenik, Konjic), on hrabro i bez ustručavanja piše o jednom posve drugom podneblju (Podrinje). Dakako, morao je prethodno savladati jedan bitan preduslov: poznavati dušu Podrinja. No, Perva je pokazao da, ne samo da poznaje podrinjsku dušu, nego se kroz nebrojene kontakte, razgovore, reportaže i tekstove o genocidu i žrtvama genocida, do u tančine saživjeo sa Podrinjem i upoznao tamošnju bol. Iz te emocije na papir se, sama od sebe, morala izliti ova poema.
Dalje, autor je vješto, bez pretenzije da ga gurne u prvi plan, rekonstruisao svakodnevni život jedne tradicionalne bošnjačke porodice, što je, po meni, vrlo važno. Tako ćemo u ”Zuliji” na vrlo sladak i prijemčiv način čitati o rođenju djeteta, učenju ezana i ikameta na desno i lijevo uho, nadijevanju imena djetetu, klanju rogatog ovna, zacurivanju i zamomčavanju, prvim simpatijama, dedi i neni, hedijama s Ćabe, iščekivanju svatovskog veselja i mnogo čemu drugome što je sastavnica našeg bošnjačkog identiteta. Unijeti takvu materiju u jednu potresnu priču i to na upadljiv a opet sporedan način je umijeće u kome je Perva, opet, uspio.
Kroz cijelu poemu neumoljivo se provlači i rijeka Drina, ta krotka ljepotica koja je, kroz historiju, mnogo puta, namjesto da se svijet divi igri njenih talasa, služila posve drugoj svrsi. Ta, Bogom data ljepota, postade i ostade najveći mezaristan čiji su talasi ogasulili generacije nevino pobijenih Bošnjaka i čiji je mulj postao kaburom ”šehida, što nevini, stradaše, samo zato, što su bili, Bošnjaci, i muslimani’‘.
Govoreći o žrtvi i stradanju, autor je, razumljivo, izbjegao krv, klanje i kame ali je, zato, na vrhunski način u poemu utkao takve bošnjačke veličine kakva je Nazija Beganović iz Đulića. Tako će majka, besjedeći svojoj Zuliji, kazati i ovo: ”Kad mi se plače, pomislim, na Naziju, iz Đulića, podrinjskih, kojoj zlikovci, ubiše, sinove, Muriza, Beriza, Idriza, Feriza, Ramu, Fahrudina, i supruga, Mustafu”. I Naziji, i Havi, i Zulijinoj majci dušmani su uzeli sve ali ne i volju za životom. Ubili su im najmilije ali ih nisu natjerali da budu mrzitelji, koljači, ubice i osvetnici. Uzeli su im komad duše ali ne i ljudskost i dostojanstvo
Konačno, u Pervinoj poemi ”Zulija”, cijelim njenim tokom, od prve do posljednje riječi, primjećujemo nešto vrlo bitno i u našem javnom diskursu, kada je u pitanju zločin i žrtva, pomalo neobično. Naime, u ”Zuliji” dominira žena. Zulija je poema o ženi i njenoj žrtvi, boli, stradanju. Žena je podnijela i podnosi veliku žrtvu o čijem obimu se rijetko i, rekao bih, vrlo stidljivo govori i piše. I u tome je jedna od veličina ovog književnog ostvarenja.
Iz svega navedenog, i na bazi ličnog, unutarnjeg doživljaja ove poeme, biću posve slobodan da kažem da se poema ”Zulija”, bez ikakvog ustručavanja i bez bilo kakvih kalkulacija, može staviti u rang bijelih šehidskih nišana širom Bosne i Hercegovine. Jer, koliko go da šehidski nišani svjedoče o jednoj borbi i jednom komadu historije na jednom frtalju zemaljske kugle zvanom Bosna i Hercegovina, ništa manju snagu, važnost i težinu nema ni ”Zulija”. Ona je autorov skromni a veliki bašluk, podignut nad patnjom i mukama njegovog naroda; bašluk koji će, siguran sam, a vrijeme će pokazati, biti prepoznat i ispravno valoriziran od strane naraštaja koji dolaze.
Otuda sam ubijeđen kako ”Zulija” ima svoje zasluženo i veliko mjesto pod našim književnim nebom. Njeno mjesto je, jamačno, i u našim srcima, džematskim i kućnim bibliotekama ali i školskim lektirama.
Knjiga se čita u jednom dahu. Jedno čitanje uzeće vam tek desetak minuta slobodnog vremena ali će vas mnogostruko obogatiti te ”Zuliju” najtoplije preporučujem svima a autoru Pervi od srca čestitam i želim još puno uspješnih ostvarenja.
F.Sinanović