Moramo biit odgovorni prema sebi i generacijama koje dolaze i izjasniti se kao Bošnjaci
U sklopu programa manifestaciej „Dani Povelje, koju organiziraju JU Gardska biblioteka i BZK Preporod, u Kalesiji je održana tribina : “Karakteristike popisa stanovništva u BiH (1879 – 1991)”. Uvodničari su bili prof. dr. Sead Selimović, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli, i prof. dr. Nijaz Karić, prodekan za nastavu na Filozofskom fakultetu u Tuzli, a moderator je bila diplomirani žurnalista Amela Delić.
Izlaganja oba uvodničara su bila veoma zanimljiva, edukativna, argumentirana i naišla su na odličan prijem kod prisutne publike.
Samo su Srbi, Hrvati i Slovenci bili nacionalno priznati
Dr. sc. Sead Sead selimović je govorio o svim popisima stanovništva od 1879. godine, pa do Popisa iz 1991. godine. Austro-Ugarska je, naveo je prof. dr. Selimović, za vrijeme urpavljanja Bosnom i Hercegovinom (1878-1918) obavila četiri popisa stanovništva: 1879, 1885, 1895. i 1910. godine. Govorio je i o historijskim okolnostima u kojima su se dešavali ti popisi stanovništva.
Istakao je da je, nakon 1. svjetskog rata, formorana Kraljivina Jugoslavija na nedemokratskim osnovama, te da narodi u toj državnoj zajednici nisu bili ravnopravni. Samo su Srbi, Hrvati i Slovenci bili nacionalno priznati.
– Dominirala je srpska vladajuća buržoazija na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Nacionalna i socijalna obespravljenost najviše je bila izražena prema Bošnjacima. Njihovo stradanje predstavljalo je osnovnu karakteristiku života i stanja u Bosni i Hercegovini prvih desetak godina poslije ujedinjenja, što je svakako uticalo na demografske promjene u Bosni i Hercegovini. , te Tuzli i njenoj okolini. Uprkos datim obećanjima da će štititi Bošnjake, vlasti su masovno pored njihove privatne, uzurpirale i vakufsku imovinu, a mnoge džamije proglašavane su dotrajalim pa su rušene ili ustupane vojsci za magacine i sportske dvorane, naveo je dr. Selimović.
U ratu ravnopravni, poslije rata nas nisu priznali
– U toku Narodnooslobodilačke borbe (NOB) 1941-1945. godine, odlukama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, implicitno je sadržano priznanje Bošnjaka (Muslimana) kao naroda i nacije. Međutim, to su, prije svega, bile političke odluke donešene kako bi se na oportun način riješili nacionalni sukobi u Jugoslaviji. Kada je završen Drugi svjetski rat, umjesto ravnopravnosti, Bošnjacima je samo data ”mogućnost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijele”. U državnom i partijskom vrhu postojalo je uvjerenje da su Bošnjaci vjerska grupa, čiji će se pripadnici, ovisno od svog kulturno-političkog napretka, nacionalno opredjeljivati kao Srbi, Hrvati, Crnogorci itd.
Dakle, iako su u toku narodnooslobodilačke borbe, a posebno u dokumentima ZAVNOBIH-a, uvažavani i tretirani kao ravnopravan narod, stare predrasude o Bošnjacima i islamu odnijele su prevagu. Bilo je to suprotno politici i stavovima koje su članovi Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i borci Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) formirali u toku rata o etničkoj strukturi Bosne i Hercegovine i o Bošnjacma kao posebnom narodu.
Izjašnjavanjem Bošnjaka za srpsko ili hrvatsko nacionalno ime trebalo je odlučiti o nacionalnom karakteru Bosne i Hercegovine, da je “srpska”, ondnosno “hrvatska” zemlja.
Čišićeva borba za Bošnjake
Negiranje nacionalne posebnosti Bošnjaka bilo je vidljivo i prilikom donošenja prvog Ustava FNRJ. Naime, dok je tekla priprema za njegovu izradu građani su Ustavotvornoj skupštini davali različite prijedloge i sugestije u pogledu nekih ustavnih rješenja i formulacija, ali je, po mišljenju Milovana Đilasa, tadašnjeg ministra za Konstituantu, bio ”karakterističan prijedlog jednog muslimana” (ne kaže da je to narodni poslanik Husein Ćišić iz Mostara). Husein Husaga Ćišića je zahtijevao da se Bošnjacima politički uvaži status nacije te da se ista obilježi šestom buktinjom u grbu savezne države. Tada predloženi grb države imao je u sredini pet buktinja. One su, prema objašnjenju tvorca grba, simbolizirale pet nacija koje žive u Jugoslaviji. Ćišićevi argumenti su odbijeni tvrdnjom da Bošnjaci nisu nacija, nego vjerska grupa, te da, kao takvi, ne mogu biti predstavljeni na simbolu koji simbolizira državu i narode.
Ostajući dosljedan svom uvjerenju Čišić je bio jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava obrazlažući da to čini zato što se u njemu ne spominju Bošnjaci kao nacija. Niko od ostalih poslanika iz Bosne i Hercegovine nije reagovao niti ga je podržao, ali je on istrajao u svom stavu. No, bez obzira na to, Ustav FNRJ usvojen je 31. januara 1946. godine, kazivao je Selimović o nacionalnom pitanju u poslijeratnoj Jugoslaviji..
„Neopredijeljeni“ Bošnjaci
Naglasio je i da su Bošnjaci, bez obzira na politiku ”nacionalnog opredjeljivanja”, uvijek, kada im je bila pružena prilika, jasno i u ogromnoj većini izražavali svoj poseban etnički i kulturni identitet. U prvom poslijeratnom popisu stanovništva u Jugoslaviji, Bošnjaci su imali mogućnost da se ”opredijele” kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.) ili da ostanu neopredijeljeni. Tako je u Jugoslaviji 1948. godine bilo 810.126, a u Bosni i Hercegovini 788.403 nacinalno ”neopredijeljenih” Bošnjaka, dok se 22% ove populacije ”opredijelilo” (vlastitom voljom ili administrativno) za Srbe, Hrvate, Crnogorce itd.
Dodao je i da je komunistički sistem je uglednije i imućnije Bošnjake, različitih zanimanja i političkih usmjerenja, koji nisu po svojim opredjeljenjima pripadali komunističkim snagama, proglasio ”građanskim snagama, reakcionarnim elementom, ostacima klasnog društva, banditima, muslimanskom reakcijom, i neprijateljima nove svijetle budućnosti”. Osim što su etiketirani na različite načine, Bošnjaci su bili pod stalnim nadzorom: praćeni su, prisluškivani, saslušavani, gonjeni itd.
Kako je udbaš Pero Jovičić špijunirao Bošnjake po džmijama?
U prilg tome je naveo i onkretan dokaz:
– Bošnjaci su bili praćeni i špijunirani i u vrijeme svojih velikih vjerskih praznika. Policijske uprave („Stanice narodne milicije“) su dobivale precizne upute šta i kako treba da rade tokom mjeseca Ramazana. Tako u jednom aktu koji je uputio Pero Jovičić, načelnik Odjeljenja UDB-e u Tuzli, između ostalog, piše:
(…) Početak ovogodišnjeg ramazana pada na dan 21. marta i trajaće do 21. aprila o.g. (1958. op.a). U vrijeme ramazana doće do masovnijih vršenja vjerskih obreda od strane muslimanskih vjernika, naročito noćnih molitvi zv. teravija (…). Stanice NM (Narodne milicije, op.a) trebale bi u toku ramazana da obrate veću pažnju na aktivnost muslimanskog klera i da o interesantnijim momentima u svojim informacijama izvještava ovaj Sekretarijat (…). U ovom izvještaju treba obuhvatiti slijedeće momente: Po mogućnosti približan broj vjernika koji su učestvovali na ovim vjerskim obredima, zatim, broj omladinaca i članova SKJ koji su obavljali vjerske obrede, tok proslave dvadeset sedme večeri ramazana, koji pada na 15. april, i do sada je praksa pokazala da se u taj dan zabilježi najveća posjeta vjerskim obredima, držanje sveštenika i drugih, dekretom postavljenih lica za vršenje vjerskih obreda, iznijeti opšta zapažanja i eventualno, po mogućnosti, komentare građana sa raznih sijela i sjediljki pred džamijom poslije teravije, što je uobičajeno u vrijeme ramazana. U prikupljanju ovih podataka potrebno se zainteresovati preko lica koja su do sada provjerena (…).“
Šest jugoslavenskih republika i pet jugoslavenskih nacija?!
Spomenut je i negativan odnos Moše Pijade spram Bošnjaka, koji je kazao „Bosna i Hercegovina zauzima zasebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija“.
Činjenica da pet nacija živi u šest republika jasno svjedoči da Bošnjaci nisu bili ravnopravni sa ostalim narodima jugoslavenske države. Oni se samo spominju kao bosansko stanovništvo riječima: „treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slavenskog porijekla koji su primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredijeljeni. Ta iznimka u evropskim razmjerama, to da postoji stanovništvo bez nacionalnog obilježja, plod je njihove teške zaostalosti i stoljetnog stagniranja“, istakao je Moša Pijade.
Godine 1961. izvršen je novi popis stanovništva i tada je uvedena statistička odrednica ”Musliman u etničkom smislu”. Tom prilikom utvrđeno je da u Jugoslaviji ima 972.960 Muslimana (Bošnjaka), a u Bosni i Hercegovini 842.248.
Šta je Adil Zulfikarpašić pisao o Bošnjacima 1963. godine?
– Početkom šezdesetih godina jedna grupa intelektualaca u emigraciji, da bi se oslobodila hrvatskog i srpskog pritiska, odlučno vratila bošnjaštvu kao jedinoj stvarnoj bosanskomuslimanskoj identifikaciji. Taj stav je jasno i argumentirano iznio Adil Zulfikarpašić u članku objavljenom 1963. godine u časopisu Bosanski pogledi, koji je izlazio u Fribourgu u Švicarskoj. Iste godine, 28. decembra održana je Skupština Liberalnog Demokratskog Saveza Bošnjaka Muslimana u Minhenu sa koje su učesnici uputili javnosti rezoluciju. U rezoluciji se, između ostalog, ističe:
(…) Mi nepokolebljivo stojimo na cjelovitosti Bosne i Hercegovine kao nedjeljive povijesne političke cjeline. U isto vrijeme mi izjavljujemo da je Bošnjaštvo za nas naše jedino nacionalno obilježje. Bošnjaštvo za nas nije nacionalizam, jer ne nosi u sebi isključivost i agresivnost. Mi Bošnjaštvo ne želimo nametnuti ni Srbima, ni Hrvatima u Bosni, niti želimo da se oni odreknu bilo koje kulturne i historijske veze i obilježja (…)
Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća u Jugoslaviji je došlo do masovnih pokreta čiji je osnovni cilj bio redefinisanje odnosa u federaciji. U to vrijeme došlo je do konačnog nacionalnog priznanja Bošnjaka. Njihovo ime bilo je ugrađeno u ustavne amandmane 1968., te u Ustav 1974. godine. Dileme oko nacionalnog osjećaja Bošnjaka na najbolji način su riješene prilikom popisa stanovništva 1971. godine. Po ovom popisu u Jugoslaviji je živjelo 1.729.932 Bošnjaka ili 8,4% njenog ukupnog stanovništva (u Bosni i Hercegovini ih je bilo 1.482,430 ili 39,57% u ukupnom stanovništvu). Bošnjaci su tada prema brojnosti bili treća nacija u Jugoslaviji.
Bez obzira na to, Bošnjaci su i dalje živjeli u praznom prostoru nacionalne identifikacije, jer njihovu historiju i književnost nastavni planovi i programi u školama nisu poznavali. Nastavnim programima se u odnosu na Bošnjake vršila nacionalistička indoktrinacija u smislu njihovog denacionaliziranja, odnosno ”opredjeljivanja”. Mnogi su priznavanje Bošnjaka kao naroda smatrali tek jednim trenutnim i u datim okolnostima politički oportunim rješenjem.
Značaj Kongresa historičara u Ohridu
Tako su Bošnjaci priznavani u političkoj ravni, dok im je istovremeno poricana svaka samoidentifikacija, etnička, historijska i kulturna sadržina njihovog nacionaliteta. Krajem 60-ih godina 20. stoljeća sve veći broj bošnjačkih intelektualaca, bez obzira na izvjesna nerazumijevanja i otpore, razmišlja o historijskoj sudbini svoga naroda i nastoji da sebi i drugima objasni ko su i šta su Bošnjaci, odnosno muslimani.
– U tom smislu 1968. pojavila se knjiga Salima Ćerića Muslimani srpsko-hrvatskog jezika. Ova knjiga izazvala je burne reakcije i kritike od strane tadašnje službene politike. Godinu dana kasnije izašla je knjiga Atifa Purivatre Nacionalni i politički razvitak Muslimana. Početkom septembra 1969. održan je u Ohridu 5. Kongres historičara Jugoslavije. Ovaj kongres ušao je u historiju kao prvi veliki znanstveni skup, na kojem se nacionalno pitanje Bošnjaka nastojalo, prije svega, naučno postaviti. U tom pogledu je ključno mjesto imao rad dr. Avde Sućeske O historijskim osnovama posebnosti bosansko-hercegovačkih muslimana. Ovaj referat postao je osnova za sva dalja istraživanja nacionalnog pitanja Bošnjaka koja su kasnije uslijedila. Od tada se, bez obzira na sve otpore i pritiske, te političke rizike koji su se u tom pogledu javljali, pišu brojne knjige i studije iz historije, kulture, arhitekture, historije književnosti Bošnjaka…
Po popisu stanovništva 1981. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 4.124.256 stanovnika (1.630.033 Bošnjaka, 1.320.738 Srba, 758.140 Hrvata itd.) Godine 1991. izvršen je popis stanovništva i tada je u Bosni i Hercegovini bilo 4.354.911 stanovnika (Muslimani (Bošnjaci) 1.905.018, ili 43,7%, Srbi 1.364.363, ili 31,3%, Hrvati 752.068, ili 17,3%, Jugoslaveni i ostali 333.462, ili 7,7% .
Ima i onih koji iz neznanja, ili zato što su plaćeni, nastoje zbuniti Bošnjake govoreći im da se izjašnjavaju kao Bosanci
Međutim, osporavanje i negiranje Bošnjaka je nastavljeno i dalje. Osporava se njihov jezik, vjera, kultura, tradicija, kazivao je prof. dr. Sead Selimović.
Na kraju je rekoa da na ovom Popisu stanovništva Bošnkaci imaju prvi puta priliku da se izjasne svpojim pravim, historijskim imenom – Bošnjaci.
– Moramo biti odgovorni prema sebi i prema budućim generacijama i izjasniti se kao Bošnjaci. Do sada nas ili nisu priznavali, ili su nam nametali druga imena, da se izjasnimo kao Srbi, Hrvati, Nepredijeljeni, Muslimani, Jugosloveni… Sad kad nam se pružila prilika, ne smijemo je propustiti. Ne smijemo dozvoliti da se na popisu legaliziraju rezultati genocidne politike ratnih zočinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, naglasio je prof. dr. Sead Selimović, dodajući da, nažalost, ima i onih koji iz neznanja ili zato što su plaćeni, nastoje zbuniti Bošnjake govoreći im da se izjašnjavaju kao Bosanci.
Popis je, prije svaga, izrazito političko i nacionalno pitanje
Prof. dr. Nijaz Karić je govorio o političkom aspektu predstojećeg popisa stanovništva Naglasio je da je u visoko razvijenim zemljama popis stanovništva ekonomsko pitanje, a da je kod nas, prije svaga, izrazito političko i nacionalno pitanje.
– Popis je značajan i za utvrđivanje strategija, projekcija, planova u oblasti ekonomskog i socijalnog razvoja. Izjašnjavanjem kao Bošnjaci afirmišemo i jačamo svoj nacionalni identitet, jačamo državu BiH.
IZRAZITO VELIKI POLITIČKI I NACIONALNI ZNAČAJ POPISA STANOVNIŠTVA ZA BOŠNJAKE proizilazi iz društveno-historijskih okolnosti u kojima se on treba realizovati, a koje su uslovljene:
1. Ukupnim socio-demografskim i ekonomskim posljedicama agresije na BiH
2. Posljedicama masovnih zločina i genocidom koji je počinjen nad našim narodom
3. Još uvijek otvorenim i skrivenim prijetnjama Bošnjacima i državi Bosni i Hercegovini
Neprijatelji Bosne računaju na zbunjenost i podijeljenost Bošnjaka na Popisu
Bošnjaci svojim dobro organizovanim pristupom, trebaju rezultatima ovog popisa, potvrditi i ojačati svoj nacionalni i politički subjektivitet koji je utvrđen Ustavom BiH i Ustavima entiteta. Da bi se ojačao politički subjektivitet potrebno je da se izjasnimo da smo po nacionalnoj pripadnosti „BOŠNJACI“, dakle ono što po nacionalnom biću (jeziku, etničkom porijeklu, kulturi i tradiciji) uistinu i jesmo… Izjašnjavanjem da smo Muslimani, Bosanci i dr. bitno slabi političku i ustavno-pravnu poziciju Bošnjaka. Naprimjer, ako bi se Bošnjaci podijelili u pogledu izjašnjavanja, moglo bi se desiti da Srba bude najviše u BiH. Tada bi njihovi politički predstavnici tvrdili da je i opravdano da imaju i zadrže svoj entititet i da zadrže sadašnji naziv entiteta, kazao je prof. Dr. Nijaz Karić, posebno ističući potrebu da se popisom obuhvate i Bošnjaci koji žive izvan BiH.Poseban politički značaj popisa stanovništva, naglasio je Karić, ogleda se u činjenici da neprijatelji BiH računaju da će se popisom stanovništva u BiH legalizirati rezultati etničkog čišćenja. Neprijatelji BiH i Bošnjaka računaju na zbunjenost Bošnjaka i na mogućnost da će se Bošnjaci podijeliti na Popisu stanovnštva izjašnjavajući se Muslimani, kao Bosanci ili na drugi način koji bi išao naruku neprijateljima Bošnjaka i Bosne.
Ljudi iz dijapsore trebaju doći u BiH, a ne popisivati se elektronskim putem
Nakon obraćanja uvdničara, čula su se zanimljiva razmišljanaj prisutnih na tribini. Tako je Enver ef. Alić, glavni imam MIZ Kalesija, naglasio da je Popis najvažnije pitanje za Bošnjake, pitanje njihovog biološkog opstanka.
Suad Bešlić, Kalesijac koji živi i radi u Minhenu, je govorio o popisu ljudi dijaspore. Naglašeno je da će ljudi iz dijaspore biti ključni faktor u osporavanju rezultata genocida. Da to zaista i budu, trebaju u vrijeme Popisa doći u Bosnu i izjasniti se kao Bošnjaci. Posbno je podcrtano da se ne trebaju izjašnjavti elektronskim putem jer u tom slučaju ne bi mogli imati uticaja na politička dešavanja u BiH.
Popisivanje u Republici Srpskoj ne znači gubljenje rava u Federaciji
Istaknuto je i da se svi oni koji su rođeni u Republici Srpskoj i koji imaju imovinu u tom entitetu, bez obzira gdje žive, trebaju popisati u tom entitetu, u Republici Srpskoj. Također, posebno je podvučeno i naglašeno da njihovo popisivianje u Republici Srpskoj neže uticati na njihovo ostvarivanja prava na liječenje ili bilo koja druga prava koja sada imaju na prostoru Federacije BiH.
