Umoran sam.

Dvije riječi koje mi već nekoliko mjeseci kradu pažnju u ovim vrelim danima, kada glava samo što ne proključa. Valjda zato što sam ih čuo jednom ali na početku razgovora, kako to obično bude u Bosni i Hercegovini, uz kafu i cigarete.

Čuo sam ih od Senada Pirića, veselog ali umornog čovjeka koji zajedno sa nekolicinom upornih ljudi, pet godina pomaže migrantima da pređu jedan dio etape kroz ovu zemlju. Onaj između Tuzle i Sarajeva, ponekad i dalje.

Palim snimač.

Sjedimo u kafiću, smještenom uz autobusku stanicu u Tuzli. Objašnjava mi da su s desne strane stanice, uz zid, migranti iz Pakistana, Irana, Alžira i Maroka često znali prenoćiti, umotani u deke ili tanke jakne. Tu ih je prvi put vidio. Objašnjava mi, a ja pišem i crtam skice. Ranije sam mu objasnio da želim napraviti strip sa pet najvažnijih poglavlja njegove priče. Zato je i slikovit. Pokazuje mi mjesta gdje su dolazili, gdje su prenoćili ali i privremenu ambulantu i malo skladište s odjećom i obućom koje naziva free-shopom.

Poznajemo se dugo. Prije nego što sam snimao priču o migrantima za Al Jazeeru. Maše cigaretom, objašnjava njihove želje i strahove, priča mi kako mu je smiješno da ljudi misle da oni žele ostati u Bosni i Hercegovini. Ne, odmahuje glavom, dok hodamo po stanici, njihov cilj je Evropa jer o ovoj zemlji ne znaju ama baš ništa niti ih mnogo zanima. Nekima su rođaci već u Španiji ili Francuskoj, bave se molerajem, pa zovu i njih. To je samo jedna od priča koje je čuo od njih. Priča mi o problemu obuće i odjeće, kako je nekad zaista teško naći odgovarajući broj.
Zapisujem.

Pravim okvir priče, pokušavam sve poredati kako bih sve te dinamične događaje koje mi podastire, prilagodio stripovskom jeziku i donekle svojoj velikoj ljubavi – ilustraciji. A crteži se redaju sami od sebe, ideje dolaze sa svih strana, dok pravim prve skice, kao da je priča htjela sama da se ispriča, samo joj je falio alat koji će je iznijeti na digitalni papir. Slobodne dane provodim pored stola za crtanje, u svom malom studiju u vrelom potkrovlju, nad kojim sunce uvijek sija. Ovdje, u Sarajevu.

Nekoliko puta smo razgovarali na licu mjesta. A svaki dan na viberu i messengeru. Slao mi je fotografije, prisjećao se događaja. Zajedno smo kovali priču o njemu ali i o ljudima koji su htjeli samo doći do Evrope. Usput sam se držao svog principa, da crtam na svom omiljenom formatu, a ne na klasičnom – stripovskom. Utaknuo sam i ilustracije, kako bih ponegdje naglasio i pojačao priču.

I shvatio sam njegov umor.

Ne zbog toga što je svaki dan davao sve od sebe, zajedno sa prijateljima i kolegama koji su pomagali tim očajnim ljudima, već zato što se sve ponavljalo, ali bez sistematskog rješenja, za kojim su vapili. Od problema s odjećom, obućom do novca, mobitela ali i smrti koje su mu teško padale. Jer mnogi od onih koji su poginuli na ovom putu, ostali su ukopani samo kao broj.
Ovo je njegova priča.

I njihova.

Umorna.

Ali priča koja je htjela da se ispriča. O ljudima koji su svaki dan između ovdje i tamo, a skoro nikad na cilju svog putovanja.

(ALJAZEERA)