Šekspir jednom lijepo napisa “Neka misli tvoje – ne budu tamnice tvoje”. Priča koja slijedi govori o tamnicama u koje se i mi sami često zatvaramo. Rešetke tih naših tamnica su isklesane stavom “Ne mogu ja to, jer…”.
Čuvena opravdanja. Utamničeni u svoje misli, često ne mrdamo, niti uspijevamo da budemo ono za šta smo stvoreni. Priča, međutim nije o opravdanjima, jer su ona nama tako i toliko svojstvena da nema smisla da ih još i opisujemo. Priča je o djeci koja drže čas na temu “sve je moguće onome koji vjeruje”.
Oahaka. Mala meksička država, sa nešto više od tri i po miliona stanovnika, od 118 koliko ta zemlja ukupno ima. U Oahaki žive brojna plemena domorodaca, od kojih skoro polovina uopšte ne zna španski jezik, a siromaštvo nikako da se iskorijeni. U toj maloj meksičkoj državi dobrom zaradom se smatra dnevnica od pet dolara, ali u Oahaki nije problem samo u parama.
Oko 23.000 žitelja su pripadnici jedne posebne domorodačke populacije. Pleme Triki. Oni žive uglavnom u najsiromašnijim dijelovima najsiromašnije meksičke državice. I, nekim čudom, imaju sjajan dječji košarkaški tim. Tu i počinje naša priča.
Okupljeni oko nekoliko trenera koji su im prenijeli ljubav prema igri pod obručima, dječaci i djevojčice starosti od osam do 11 godina počeli su da uživaju u čarima košarke. Često su na terenu bosi, jer se tako i kreću kada nisu na treninzima. Treneri, međutim, nisu marili za to, pustili su djecu da uživaju na način na koji im to prija, a oni su se posvetili njihovom razvoju. Uz tri uslova: mladi košarkaši moraju da imaju dobre ocjene u školi, da nastave da čuvaju svoj jezik i da pomažu ukućanima oko dnevnih obaveza.
I, tako su mali, vrijedni Triki bili to što jesu, a onda su ovog mjeseca nekako stigli do Argentine. Treneri iz njihove majušne košarkaške akademije prijavili su taj neobični tim za 4. međunarodni festival mini-košarke. A na njemu, u Kordobi, 60 ekipa iz cijele Južne i Centralne Ameirke. Preko 900 mališana. Među njima i Triki.
Njihov prvi meč izazvao je veliku pažnju publike. Jer, publika nije navikla da vidi igrače bez patika.
“Mi kupujemo patike svoj djeci koja nam se pridruže, ali… ona žive u velikim, siromašnim porodicama koje često nemaju za odjeću i obuću, pa zato nerijetko cijelog života hodaju bosa”, rekao je njihov trener, Ernesto Merino.
Hodaju bosi. Igraju bosi. I ređaju pobjede. Poslije treće uzastopne, ostali učesnici turnira prozvali su ih “bosonogi miševi iz Meksika”. Nisu se mali Triki ljutili, zaista su bili niži od rivala, prosto takvo im je pleme iz kog su, a bosonogi su bili jer su navikli na nemaštinu.
Pa opet, nisu joj pustili da ih utamniči. Niti ih je siromaštvo spriječilo da vjeruju da mogu da igraju košarku. Da mogu da je igraju vrlo dobro. Čak i protiv većih od sebe. Čak i protiv onih koji imaju patike.
Mali Triki su poslije treće pobjede prošli u osminu finala. Bez poraza su stigli do borbi za medalje, a onda su trijumfovali i u polufinalu i finalu, osvojivši veliki međunarodni turnir. Čestitala im je FIBA, čestitao im je i lično predsjednik Meksika. Država Oahaka im je poslala patike, dresove i mjesečne stipendije od 46 dolara.
Samo, patike su tu bile višak. Jer, sport se ne igra njima. Već srcem. A kada živite srcem, “con corazón” što bi rekli u meksičkim serijama, onda vam misli nisu tamnice, već način da svojim talentom poručite svima oko vas: “Hej, svijete, vidi šta mogu!”
Blic.rs