“U Bijeljini se tih dana desila generalna proba rata i agresije na BiH. Na poziv lokalnog rukovodstva, koje je bilo u rukama SDS-a, u ovaj grad su stigle Arkanove ubice u napravile masakr civila. Drugog aprila bijeljinska mrtvačnica je bila prepuna leševa sa oznakama 77 ili 98”, kaže na početku razgovora za Klix.ba Emir Musli, novinar i svjedok maskra u Bijeljini.
Bijele trake za Bošnjake
Kako kaže, mnogo je primjera u kojima su cijele porodice ubijene što se do danas zataškava i minimizira.
“Za zločine u Bijeljini niko nije osuđen, ali to ne znači da ih nije bilo. U Bijeljini i Janji je tokom rata stradalo najmanje 400 osoba”, kaže Musli te dodaje da je srušeno 12 džamija.
Nekoliko mjeseci kasnije, u septembru 1992. godine, ubijeni su članovi bijeljinskih porodica Sarajlić, Malagić i Sejmenović.
“Čak ni ovaj slučaj nije procesuiran i on je na Tužilaštvu BiH. Bošnjaci su ovdje živjeli u getu, nosili bijele trake, kao u Prijedoru, meli ulice…”, sjeća se Musli.
Kroz logor Batkovići nedaleko od Bijeljine koji je osnovan 1. aprila 1992. godine prošlo je nekoliko stotina Bošnjaka. Mnogi nikada nisu izašli iz njega.
Jusuf Trbić, poznati publicista, dobro pamti kako ga je četnički vojvoda Mirko Blagojević, danas advokat, uhapsio i odveo u Krizni štab SDS-a. Tu je posljednji put vidio braću Belkić, Ibrahima (17) i Almira (16).
“Usput sam vidio mrtve ljude na ulicama, ispred kuće Redžepa Šabanovića. Bio sam prestravljen. Tamo u štabu, sve je bilo krvavo. Tada sam vidio šta rade, dovode ljude, premlaćuju. Koga god sam tamo vidio, nikad ga niko više nije vidio”, sjeća se Trbić.
On je teško premlaćen i pukim slučajem ostao je živ. Dugo se krio kod komšija Srba, a potom uspijeva pobjeći u Njemačku. Danas živi u Bijeljini, a o zločinima u ovom gradu objavio je dvije knjige.
“Bijeljina je bila izabrana za generalnu probu iz jednostavnog razloga što tu nije bilo nikakve mogućnosti otpora, nikakve mogućnosti pobune. Bijeljina je u potpunom okruženju srpskih sela, na samoj granici sa Srbijom”, kazao je Trbić.
Fotograf Ron Haviv pozvan je osobno od Arkana radi snimanja fotografija “oslobađanja Bijeljine”, zapravo ubojstava ljudi, među njima prizor srpskog vojnika netom prije nogom udara ranjenu bošnjačku ženu na tlu te čovjeka koji moli za život minutama prije nego su ga vojnici bacili sa četvrtog kata kroz prozor zgrade. Kada je Haviv uspio pobjeći u inozemstvo i objaviti slike, Arkan je izdao nagradu za njegovu glavu. Te fotografije su obišle svijet i postale prvi dokaz užasnog genocida nad Bošnjacima, koji je započeo upravo tih dana.