Bio je to 9. april 1992. godine, dan kada je Smajlović poslao zadnji izvještaj iz ratom zahvaćenog Zvornika. Izdiktirao ga je telefonom Sevleti Ahmedinović, nekadašnjoj uposlenici Oslobođenja u tuzlanskom dopisništvu.
– Bilo je osam sati i dvadeset minuta. Nazvao me Kjašif Smajlović u dopisništvo u Tuzli. Rekao je: Sele, imam informacije, ali ne mogu da dobijem Sarajevo. Piši, brzo ovu informaciju i proslijedi im u Sarajevo, kazala nam je Sevleta.
Svoj posljednji izvještaj Smajlović je završio riječima: “Bojim se, Sele, da dolaze i po mene. Čujem njihove korake, idu prema dopisništvu. Bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj… zatim se veza prekinula. Kasnije je Sevleta još jednom pokušala nazvati Kjašifa, ali, na žalost, telefon u zvorničkom dopisništvu nije radio.
Kjašif Smajlović je prva novinarska žrtva rata u našoj zemlji. Za njegovim posmrtnim ostacima i danas tragaju njegova djeca i brat Sakib. Kjašif je ubijen na okrutan način, ali prava istina o njegovoj smrti i dalje je pokrivena velom tajni.
Prema jednoj verziji, Kjašif je zarobljen, odveden u Mali Zvornik, gdje je ubijen i bačen u lokalnu krečanu. No, s druge strane, jedan Zvorničanin je svjedočio kako je Smajlović ubijen 9. aprila u dopisništvu, iz kojeg se taj dan čula velika vriska.