Abdurrahim efendija Sultan, imam Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo, već četiri godine jedini je imam od 1.300 zaposlenih imama Islamske zajednice u BiH koji radi sa osobama sa oštećenjem sluha.
Ovaj imam Čekrekči Muslihuddinove džamije na Baščaršiji pored imamskih obaveza, sedmično organizira druženje za osobe sa oštećenjem sluha, u ramazanu organizuju iftare, te idu na izlete, obilazeći ljepote Bosne i Hercegovine.
Grupa okuplja 20 do 30 osoba, a usljed pandemije COVID-19 broj učesnika i susreti su reducirani.
– Oni se jako boje pandemije, odnosno mnogo su osjetljiviji jer njihova percepcija je ograničena na vid. Izloženi su društvenim mrežama, odnosno internetu što povećava kod njih strah, nepovjerenje – kaže na početku razgovora ef. Abdurrahim.
Imam Abdurrahim Sultan je na početku prošao kurs učenja osnova znakovnog jezika koji je kao i svaki drugi jezik “živ” i uči se svaki dan. Sa grupom je uspio osmisliti niz znakova koji označavaju specifične islamske termine kao što je sabur (strpljenje).
Pored predvođenja dnevnih namaza i džume, držanja hutbe, za osobe sa oštećenjem sluha priprema posebno sedmično predavanje prilagođeno njihovom nivou razumijevanja metafizičkih odnosa i osnova islamskog vjerovanja.
– Znakovni jezik je vrlo jednostavan, rečenice su kraće. Ogroman je izazov kako islamsko vjerovanje, pojmove u vezi s akidom, sudnji dan, džennet, džehennem, približiti njima da razumiju, da se ne preplaše, odnosno da ne bude više štete nego koristi – kaže ef. Sultan.
Pojašnjava da osobe sa oštećenjem sluha ne vole kad se za njih kaže da su nijemi.
– Njima ne smeta riječ gluhi, a kad im je kaže da su gluhonijemi ili nijemi, to ih vrijeđa jer uz vježbanje oni mogu da izgovaraju glasove, odnosno slova, riječi, ali našem uhu treba desetak minuta da se prilagodimo kako bismo ih razumjeli – dodaje on.
Rezolucija Evropskog parlamenta o znakovnim jezicima gluhih usvojena je 1998. godine, a prvi zapisi o znakovnom jeziku u Evropi su iz 16. stoljeća.
Osobe sa oštećenjem sluha koje su rođene u porodicama u kojima se njeguje islamska tradicija tako stječu svoja saznanja o islamu. Međutim, potrebno je sistemski, od mektebske nastave pa nadalje, riješiti predstavljanje i približavanje islamskih vrijednosti za ove, kao i za osobe oštećenog vida.
Naravno, osobe sa oštećenjem sluha mogu da čitaju o islamu, ali vjera se najbolje uči kroz interakciju sa imamom i grupom. Priprema predavanja na znakovnom jeziku zahtijeva višestruko više vremena i truda od pripreme klasičnog predavanja ili hutbe.
– Ovaj moj rad jako podsjeća na mekanski period islama kad je bio fokus samo na vjerovanje – pojašnjava naš sagovornik.
Imam Abdurrahim povremeno svoju redovnu hutbu prilagodi osobama sa oštećenjem sluha, a često na druženjima razgovaraju na temu koju oni žele.
Svakodnevni život za osobe oštećenog sluha je višestruko lakši u poređenju sa osobama koje su izgubile vid, ali sa druge strane osobe oštećenog vida mogu da znatno razvijaju svoje intelektualne sposobnosti. Zbog toga odgovornost svakog pojedinca u svom mjestu življenja i kretanja jest da kroz osmijeh i jednostavne znakove olakšaju život ovoj ugroženoj populaciji.
Na pitanje kako srušiti predrasude između osoba sa oštećenjem sluha, efendije ističe da je osmijeh njihov jezik.
– Ono što mi kao pojedinci možemo uraditi u okviru naše odgovornosti jeste da naučimo par riječi na znakovnom jeziku kako bismo uspostavili osnovnu konverzaciju sa njima i time se uspostavlja povjerenje. Za nas je to par riječi, a za njih je ta željena pažnja koja im je izuzetno velika radost. Da ga pitaš kako si, jesi li dobro ili kažeš hvala Bogu na znakovnom jeziku, dovoljna je osnova za uspostavljanje komunikacije. Njima će biti jako drago da se kroz svakodnevne susrete uspostavi jednostavna komunikacija – kaže ef. Sultan, piše Preporod.info.