Autor: Sabahudin Topalbećirević
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine je brend, naš najveći brend. Fudbal donosi strast, uzbuđenja, voli se, jednostavno je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Bosna i Hercegovina se plasirala na Svjetsko prvenstvo, na smotru koja je najgledanija na svijetu. Svijet će saznati za malu državu na Balkanu, ovaj put po dobrom, a ne po ratu. BiH je siromašna zemlja, ali ne baš toliko koliko se priča, jer da je tako ne bi imala toliko veliki broj navijača na utakmicama.
Volimo fudbal, nekada i do granica fanatizma, iako se često to na domaćim utakmica ne može primijetiti. Svijet voli pobjednike pa možda zbog toga se naša reprezentacija prati, navija, luduje jer je pobjeđivala zadnjih godina, a biti pobjednik je lijepa stvar. Živjeti u Bosni nije lako, opterećeni nacionalnim, ekonomskim i svim mogućim ostalim pitanjima ljudi se snalaze na razne načine, postojeće stanje podnose na ovaj ili onaj način, ali generalno svi koji su u BiH su majstori preživljavanja.
Za fudbal smo posebni majstori. Iako mnogi ne idu na utakmice, ne gledaju čak ni kada reprezentacija igra, odjednom postaju majstori za komentare, znaju sve o fudbalu, čak na kraju daju sebi za pravo i da vrijeđaju. Društvene mreže su to omogućile pri tom ne znajući pravu istinu, navijači ili ovi drugi se hvataju na prvu, kao da je to njihovo pravo, ne razmišljajući o eventualnim posljedicama i slično. Dobri su Bosanci i Hercegovci ali naivni, brzo se pale, još brže gase. Sabura o kojem često pričamo, teško da ima. Možda bi trebali sve da pobjeđujemo, a to sebi ne može ni Brazil ni Argentina da priušte. Jesmo li generalno zaslužili bolje, koliko sami činimo da nam bude bolje…
Uspjeh reprezentacije je sakrio bezbroj problema koji su i dalje prisutni u našem fudbalu. Naša liga koja bi trebala da nam bude prioritet, je na margini. Ne vodi se računa o uslovima, bezbjednosti, najlakše je zabraniti odlazak na utakmice i tako navijačima uskratiti zadovoljstvo praćenja svojih klubova. Ko su ljudi koji zabranjuju, zašto i čime se rukovode, to će ipak morati da nam objasne. Pri tom doći do nekoga iz saveza, organizovati sastanak, razgovarati, predložiti postaje nemoguća misija jer “pobogu” treba spremiti sve za Svjetsko prvenstvo. Znam da sa mnogim igračima nema komunikacije, da je teško raditi sa “zvijezdama” da ako im se ne rodi najbolja avionska karta ili hotel dolazi do problema, bahatog ponašanja i svega onoga što otkriva naš mentalitet. Pitam se ima li danas pravih sportaša, odgojenih koji će i da istrpe kritiku, koji će stati pred javnost i reći šta im smeta, koji će se ponašati lijepo i kulturno. Plasirali smo se na Svjetsko prvenstvo ali ne dozvoljava vam to da se ponašate bahato, pojedinci naravno, pa ova zemlja i ovaj narod vam je omogućio da za nju igrate. I to je sve. Niste ništa bolji niti važniji od naših radnika, ljekara koji spašavaju živote, od penzionera koji jedva preživljavaju, od navijača koji kraj sa krajem krpe da bi vas bodrili, navijali, skandirali. Nije vam bio dobar odnos u posljednjih nekoliko utakmica i to treba reći, priznati. Isto tako ne treba vas žigosati. Kako god, napravili ste ono što se čekalo godinama, obradovali ste ljude u ovoj zemlji ali nije vam to vječna hipoteka. Iznova i iznova se treba dokazivati, to je obaveza koju navijači očekuju.
Selektor Sušić idol mog djetinstva, čovjek koji mislim da radi pošteno, je djelimično izgubio kontrolu. Popustio je možda i previše pojedinim igračima, pa mu se to počelo vraćati. Bježi od medija ali i on i ostali rado daju intervjue “djevojčicama” kada se priča o prvoj ljubavi, cvijeću, nebitnim temama, gdje ih neće čekati ozbiljno pitanje. Ali kada treba stvarati atmosferu, kada nešto vama odgovara onda nisu loši sportski novinari. Znam da ih ima svakakvih, ali jesu li to bolji u drugim sferama? Sad kad smo uspijeli, ne trebaju nam više, oni svakako o nama moraju pisati sve najbolje. Strašno… Pogledajte malo medije u Srbiji i Hrvatskoj ?! Za jednog igrača Real Madrida sjajnog Luku Modrića, kažu da mu je prirodno mjesto “klupa” a da ne govorim dalje…
Poraz nije strašna stvar, ali poraz kada dječak od osam godina vidi da nema borbenosti, htijenja, želje, kada se vidi animozitet među pojedinim igračima, boli, jednostavno boli. Kada znate da su navijači prelazili i po hiljade kilometara, kada ih putarine samo koštaju stotine eura, kada se sjetite “ljutih krajišnika” koji na cesti izgubiše svoje mlade živote… Izgubite, nije problem, ali se barem borite. Izdignite se, pomislite na ljude koji danima protestuju zbog toga što nemaju pravo na život jer imaju 300 maraka mjesečno. Vi ste heroji nacije, ljudi vas vole, poštuju, navijaju za vas. Poštujte i vi njih i opet ćete biti voljeni, hvaljeni, ljubljeni jer samo to volite. Ali, ako neko nešto kaže protiv vas, to je mržnja, zavist, ljubomora itd. Nije tako, vjerujte dragi momci da nije tako, volimo vas, navikli ste nas na pobjede i zato smo ranjivi. Zato smo sinoć dobili snažan šamar od kojega ćemo se ipak oporaviti. Siguran sam u to, ali samo onda kada svi priznaju svoje greške. U svemu je dobro to što se desilo sada jer vremena još ima. Glavu gore, teška je ali se da ispraviti…
Kalesija.com/BrzeVijesti.ba