Kada su 1996. Mehmedagići iz Uvorića kod Visokog pokrenuli porodični biznis prerade mesa, nisu planirali da će to nastaviti njihov sin, rođen baš te godine. Međutim, Belmin je od malena uz oca i amidžu učio zanat, a kao punoljetan se i ozbiljnije uključio u posao.
Uporedo, ovaj danas 28-godišnji mladić upisao je i studij kriminalistike, a kada je diplomirao umjesto profesionalne uniforme, on se ipak odlučuje za nož i kecelju. Nasmijan je za svojim štandom, možda je lični dojam, ali teško je vidjeti namrgođenog mesara.
Posao tjera na širenje
“Imao sam priliku da se zaposlim u struci, međutim, ja zaista volim ovaj posao i odlučio sam nastaviti porodični biznis. Žao mi je bilo sve ovo ostaviti, jer je posao razvijen”, kaže nam Belmin, nasljednik u porodičnom biznisu prerade mesa “Mehmedagić”, i priča kako se i očev djed bavio sušenjem mesa, ali u manjem obimu, tako da je riječ o tradiciji koja se prenosi s koljena na koljeno, kao i kod većine Visočana.
Meso nabavljaju iz lokalnih klaonica, sve friško dolazi u proizvodnju ,a naš sagovornik nam pojašnjava ustaljeni princip prerade ide na soljenje, sušenje, pa u vakuumska pakovanja. Zimi kao rifuzni program. S plasmanom problema nema, meso ide u prodaju širom BiH od manjih marketa do robnih kuća.
“Iako nam to nije primarno, ali ko želi može i kod nas kući u Uvorićima kupiti, tu nam je proizvodnja i prodaja. Imamo 20-tak mesnih proizvoda. Nije nikakva tajna, meso se suši na bukovim drvima koja daju najbolji miris i boju. Drva moja biti zdrava“, dodaje naš sagovornik.
Za svakog po nešto
Iako uspjeh koji su postigli sa svojim proizvodima nije planiran u tolikom obimu, mladi Mehmedagić ima jasnu viziju – širenje obima proizvodnje, ali ne i prelazak u mesnu industriju.
“Posao nas sam tjera, mušterije dolaze, jedni kupe, a onda ide lančano. Siguran sam da će za 10-20 godina to biti u većem obimu. Cilj nije da budemo industrija, volio bih da to ostane u nekom tradicionalnom, porodičnoj proizvodnji”, ističe Belmin, te dodaje da želi i zaštititi svoje proizvode, put je već utabao njihov sugrađanin Edin Babić, pa je kako kaže “šteta da to ne iskoriste”.
Pomalo ga brinu najave o novim poskupljenjima. Već su kaže u posljednji dvije, tri godine zbog situacije na tržištu bili primorani dizati cijene.
“Nije nikada lako kad meso poskupi zbog samih kupaca, od njih ovisimo. Gledamo da smo u nekom normalnom okviru sa cijenom”, navodi.
Na sajmu “Jesen u Visokom”, gdje smo zatekli ovog kriminalistu sa keceljom, najviše se traži ona najskuplja, prva klasa mesa, ali i zarebrice. Kaže ipak da nema pravila, iako je još toplo vrijeme, „ide sudžuka i kulen, od svega pomalo“.
“Cijene se kreću od 15 do 45 maraka. Najskuplji je naravno biftek. Ali ima za svakog po nešto. I ko ne može da kupi može doći da proba naše meso“, zaključuje na kraju našeg razgovora.
agroklub.ba