Duga blaga ljeta, mir dubrava i pjesme zetelaca, mrsni praznici i vedre hajke na divljac po Konjuhu navukoše na moje oziljke rumenu kozicu ozdravljenja. Vracao sam se sebi, ali zreliji i snazniji. Kad zbog kakve ruzne rijeci ili vijesti propište mrakovi sa dna kazana zapamcenja, mirisna nana i svjeza zetica smire mi damare i razvodne uzvrištala osocja otrova po utrobi. Opet sam seljak, domacin koji se strpljivo nadbija s vremenom, a siguran i trajan kao i ono samo.
Ljetinu snesem, jabuke u stupi otucem i pekmez u fucije razlijem, tri najdeblja ovna na tavanu razapnem, gomile bukovine u avliju nagrnem. Kad studen kucne u okna, sjedim s najmladjom kcerkom u krilu i ucim je da udara dlanovima – tašun tašun tanana, ko tašunu hljeba da…
Katkad, da oprostiš, Kumrija uhvati u mojoj zjenici ili nasmiješenom brku – zelju supruzansku. Ja se obrijem, prsa i ramena natrljam suhim ruzinim laticama. Ona posluje po kuci kao i prije, ali mi ne moze sakriti nemir: njeznija je prema djeci, ljubi ih u prolazu, nutka i draganjem pozuruje da veceraju i legnu. Za tu vecer oprostice im što nisu noge oprali i carape i opanke poredali po peci da se suše. Kad se djeca smire, ona nekud nestane. Zadugo. Onda se pojavi obucena za svetkovinu, stane nasred sobe, ceka, zarumenjena ispituje mene okom – je li sve na njoj po mojoj zelji. Pridjem uzbudjen i dignem je na ruke, a ona mi obgrli vrat.
Pod mojim krovom, pod mojim tjemenom, srebre se neizmjerja zdravlja i obilja. Oo, kako je ponekad i malo dovoljno da seljak osjeti mnogo i zaboravi sve što zaboraviti treba: i zavidna susjeda, i nezajazljivu pohlepu uprave, i bolesti potajnice koje na celjad i mal vrebaju, i Oziju, što mi osamljenu misao ceka u zasjedi.
Djeca dišu i poneko povremeno kaze nešta u snu. Moja Kumrija zaboravi se, pa cici, da oprostiš, drago joj, eeh, zensko! A pošto se okupa i iznese nam kahvu predjutarnju, šapce –
snaha je opet zanijela, a bice muško, zute i velike su pjege na njoj, a lakše nosi!
Seljaku je povremeno sreca data samo zato da moze izmjeriti kolika je njegova vjecna nesreca, da se na nesrecu ne navikne, da je ne olakša. Zabijelje jednom snijeg na neobrane kukuruze, jedva digosmo dvije trecine u klipu, i od toga nam jedna cetvrtina propade dok isušismo po sobama. Ne stigoh ni pola jabukovog roda da otucem u pekmez. Takiše okasniše, gladne ptice, pritisnute iznenadnom zimom, iskljuvaše plodove pa ostadoh bez hošafa. Šljive ne obrah, ne osuših. Otavu ne digoh. A snjegovi viju, vjetar s Konjuha jauce dan i noc, zima se ustremila zemlju da uništi. Sunce se ne pojavi više. A snjegovi nastaviše da debljaju od danonocnog gustog sipanja od kog covjek da pomahnita. Jedan mjesec prodje, pa drugi, pa treci, pa cetvrti, a ono… ili pada, ili.nocnim mrazevima sasijeca. Navali zvjerinje na sela da odnese što oskudica nije pozobala. Sjekaci iz Lupoglava izginuše u mecavi. Dvije zene pošle iz Kovaca u Donju Tuzlu da mole koga da ih uzme u najam i povele cetvoro djece, ali ih pred Dubravama pokolju kurjaci. Pred Kladnjom nadju smrznutog vezirovog glasonošu, zagrlio mrtvog konja. I baš tada dodje vijest da muhtar i ja idemo u Donju Tuzlu da cujemo carski ferman.
U kadijinoj mešcemi okupilo se nekakva svijeta, zimska odjeca ne da da po nakitu, tokama i oruzju raspoznam ko je beg a ko aga. Ali poznadoh Derviš Hasan kapetana i on mene poznade cim na prag stupih. Ustade, zagrli me i potapša po plecki i posadi pored sebe. Korio me što mu cešce ne sidjem u Donju Tuzlu, što sam se otudjio, a ja sve hocu da ga pitam, cuje li se gdje za Kavgu Mustafu i nije li uhvacen.
Ustade kadija i pošto nas opomenu:
“Dobri ljudi, dete, da, s bozjom pomoci, pocnemo!” uze da cita svecano i pobozno:
“Poštovanom veziru… cuvaru reda u svijetu, onom koji razborito vodi brigu o javnim poslovima i koji ispravno rješava narodne stvari, koji se stara o izgradnji srece i napretka i koji ucvršcuje stubove blagostanja i velicine, obasutom raznim milostima svemoguceg, bosanskom valiji, mom veziru, Bog mu slavu ovjekovjecio, zatim uzvišenim i casnim zapovjednicima, slavnim velikanima, nosiocima velicine i poštovanja, casti i slave, odlikovanim narocitom milošcu Svemoguceg, bosanskim mirmiranima, Bog im srecu ovjekovjecio, casnim kadijama navedenog vilajeta, izvorima vrlina i mudrosti, Bog im vrline povecao, te stubu slavnih i uglednih, zapovjedniku janjicara, Bog mu slavu povecao…”
“Predji na stvar!” kaze nestrpljivo kapetan.
“Ovako piše…” pravda se kadija.
“Ne tice se mene što tako piše, nemoj samo da naprdjuješ po njihovom, nego ti velim: predji na stvar. Hm! te stubu slavnih i uglednih, te… nosiocima velicine… hajde jadan! Nemoj dalje, krv mi odmah prokapa na oci!”
“Dobro, dobro! Ovaaj, ha! Tu.”
“… kako sada nastupa proljetno vrijeme i drvece ce se okititi listom, to ce razbojnici pohrliti u brda i tamo se skriti. Tokom vremena, iskorišcujuci pogodne prilike, ti odmetnici, mjesni razbojnici…”
Kapetan primakne brkove mom uhu.
“Hatemicu, selam ti je Kavga Mustafa!”
“Otkud…?”
“Ššš’. Nadstojnik je u mene nad konjušnicama.”
“Otkad?”
“Od ove zime. Uzeo sam ga na zimovnik. Kad okopni, otici ce. De, da cujemo šta onaj krmak iz Stambola hoce, pa cemo kasnije pricati…”
“… odmah ih bezuslovno hvatati, po zakonu kaznjavati i na taj nacin ocistiti i osigurati putove…”
“Meho, donesider kahvu!”
“I meni!”
“Tri ponesi!”
“Dete, ljudi, da se procita, pa onda – kahvu!”
“Tii… zavezi!”
“… cuje li se, medjutim, da ste tom prilikom pokazali lijenost i nemarnost u ukazivanju pomoci onima koji su je trazili, onda se ti, navedeni vezire, kao i navedeni sluzbenici i vojni zapovjednici…”
“Šta je s tom kahvom, Meho?”
“Ljudi, pa carski se ferman cita, trebalo bi stojecke da saslušamo, ko je vidio još i kahvu…”
“Ti ustani i stoj ako hoceš do Djurdeva dana, ja necu. Da si sa mnom bio na Oziji, ne bi ni ti.”
Pošto saslušasmo ferman, kadija htjede da se odmah pobiljezimo ko ce šta i u kolikom krugu da povede i ucini, ali ga kapetan omete rekavši da se ne moze ništa poceti dok se snjegovi ne dignu i prvi ustade povukavši mene za rukav da idem s njim. Za nama izidje više od pola, psujuci onog ko ih po ovakvoj zimi dovede da slušaju prazna blebetanja o hajduciji kad ni zvijer ne moze da izdrzi hladnocu kamoli ziv covjek.
Rucah u kapetana. I dogovorimo se, ako po Konjuhu i Ozrenu na proljece udari hajducija, da ništa ne cinim bez kapetanova znanja, a on ce uzeti na se odgovornost za sva odgadjanja potjera. I ponovi mi:
“Stambol ce upamtiti bosanske kapetane… a za svog prijatelja Kavgu Mustafu ne brini, na sigurnu je mjestu.”
Ja se vratih s muhtarom. Starac je, vukuci konja oznojenog od gacanja kroz smetove do trbuha, zalosno uzdisao:
“Hatemicu, turskom carstvu je svijeca pri kraju. Nekad se na carski ferman nicice padalo, i samo su najugledniji imali pravo da stoje. Danas ni obican spahija iz Kalesije nece da ga sluša do kraja, kamoli da izvrši. Kakva su ovo vremena, ne znam! Ili je ovo ovako samo u nas, po Bosni, u našoj kapetaniji!”
Na proljetnu ravnodnevicu stoka još gazi bijeli cjelac jedva izvlaceci oslabjele noge, luta i lunja, grize suhe grede, guli stabla, muci se da sazvace izmrzlo granje. Djeca zanemogla, izgladnjele majke se nesvijeste, sirotinja mre u otkosima.
Deset dana prije Djurdeva dana, sunce se naglo probi, dunu jugovina, toplina se razgoropadi bujicama, vode odnesoše mlinove, sela u dolovima, plodne obale, stoku, slabu i neopreznu celjad. Od zege, što ne prestaje, vode naglo splasnuše, vratiše se u korita i za dvanaest dana poceše da sahnu. Vrelo proljece i još zešce ljeto dotukoše sela.
Ja sjedim na specenoj oranici i vicem u bijelo od zege nebo: molim te, kišo, sestro, rosuljo, podari, jedina, pregršt kapi, zemlja mi je, vidiš li, posivjela i u tuc se utvrdnula, ne moze klica iz zrna zelenim percem da probije. Poškropi, posestrimo, djeci mi pjenica na usta udara, noge otanjile, trbusi se naduli, koprivu i zelje smo oko kuca i pojata do korijena obrstili. Mršavu stoku poklao sam da odrzim u zivotu zenu i mališane. A i stoci je meso ovodnilo i oslipavilo od nesolice i suhe ispaše.
Smiluj se, dobra i duševna, zalij zemlju, nadoj zile bilju, vrati seljaku snagu, molim ti se!
Ja molim i jaucem, a sijedi muhtar Hamza dodje gušeci se od zaduhe i gladi, i gudi meni:
“Moj Ismete, stigla je carska zapovijest, grdan kuluk udaren je na sela. Vele, granica se Savi vodi primakla, od nje je do Donje Tuzle samo dobar dan hoda. Golemu tvrdjavu su u Tuzli zamislili, valja navuci kamen, krec i grede i još u novcu doturiti. Tebe sela štuju. Ako ti podješ, poci ce i drugi, kako-tako. Ako odrekneš, niko poci nece. Doci ce carski asker da vas goni, a mene ce vrgnuti na vješala.”
Starca spasiše moje poštovanje i sujevjeran strah od staracke klevete ako podignem ruku. Moje ga zle oci otjeraju. On odgega ne prekorjevši me. Seljak je, pa je razumio.
U meni uzvrište zapretani mrakovi, sabijene mrznje, ukatancene goropadi. Utrcim u kucu i pograbim sablju i nadzak sa duvara. Sjednem na kucni prag i viknem u gluho podne – ko prvi radi kuluka naidje, poginuce.
Zena izidje iz sobe, baulja, pridrzava se uza zid, od gladi joj se muti um, predje dlanom po mom cvornovatom tjemenu i moli me tiho, kao na umoru, da ne cinim zla. Ali kad me bolje pogleda, prestraši se. Otpuze u sobu. I samo su me oci napacene zene i rasplakanog djeteta prisilile na obazrivost, bar toliku da ne postanem pomamna krvolocna zvijer.
Padoše meni na konak Kavga Mustafa, jedan razrok šutljiv seljak iz Vukovija i neki Adem Malkoc, irgatin sa sonih kazana koji je jedno ljeto hajdukovao s Kavgom Mustafom. Svaki dobro oboruzan. Ali svaki razmetljiv malo više nego što je stvarnih junaštava pocinio. Pamet i hrabrust njihova ne izazvaše bogzna kakvo moje poštovanje, jer su se drzali zavjerenicki tajnovito i kad to nije trebalo. Ali, kako su dolazili s vijestima od kapetana, primih ih kao drage i cijenjene goste.
Pod kruškom krstanom, gdje se ljeti u dobroj hladovini odmaraju zeteoci, razapesmo cador i kraj vatre pocesmo dogovor. Kavga mi prenese kapetanove pozdrave i uvjeravanja da je sad vrijeme da se Stambolu odgovori sabljom i barutom. I naprica mi divnih cudesa o ozlojedjenosti seljaka od Borogova do Lipca kod Doboja. Kapetan ce, veli, kad mi udarimo, javiti Stambolu – kuluk ukidaj, inace – pogorje carevina!
Ja nisam vojskovodja i nikad nisam zelio voditi gomile u velikim dogadjajima. Kad na mojih nekoliko pitanja – o tome ko ce zapovijedati, koliko cemo sabalja imati, ko ce odgovarati za hranu, odakle ce se kretati, kud udarati, a šta poslije! – njih trojica ne znadoše odgovoriti, ja vidjeh, da u pothvatu nekog razbora nema. Mogao sam dici ruke od toga, a svoju mrznju seljacku iskazati psovkom ili zatezanjem nameta, pa opet mirno pozivjeti do kraja zivota. Ali, kad kapetan nešto svjetuje, onda ja treba taj savjet da primim kao obavezu. Pa neka je taj nemir, što ce da se zaljulja po selima, njegova zelja samo, duzan sam da mu zelju ispunim. A on ce sigurno naci priliku kako da se kasnije sve – makar samo po nas dvojicu – što ljepše svrši.
Pristadoh da i ja podjem i da podgovorim sela koja su mene poštovala. Odredismo dan i cas.
Pred zoru njih trojica odoše pošto popiše dva bardaka rakije i pojedoše tri oke pecene ovnovine i nadobijaše sve bojeve i mejdane, bivše i buduce. Smješkao sam se za njima jasno videci koliko su malo mislili, a koliko ce malo moci. Ali, eto, kad kapetan tako zeli, neka bude. I nisam mu se nicim oduzio za onolike lijepe rijeci.
Za dvije, za tri noci glasnici obletješe zaseoke, od kuce do kuce raznoseci poruke. Oni koji su prezivjeli Oziju naoštriše sablje, sjekire, kosijere, i prvi glasno rekoše strašne rijeci na koje su sela cekala –
Necemo
ne damo
udri
zazdij
ubij!
Zaljuljaše se sela po Gornjoj i Donjoj Spreci od Miricine do Borogova, ko nikad na bunu nije mislio ustade da naplati neku svoju mrznju ili nesrecu. Ne ustade nijedan beg, nijedan spahija, ali se ljute oznojene gomile seljaka i bez njih pokrenuše drumovima ka Donjoj Tuzli. Gnjev im nije imao cilja, osim svoje ralje da zadovolji. Prizemna pamet seljaka ne zna daleka cvorišta sudbine koja treba razvezati da bi se nešta u temeljima razriješilo. To je poplava, to je najezda gluvih i slijepih gusjenica, pozar što briše caršije i završi jadnim cvrcanjem ugljevlja, ne opravdavši posljedicom uzrok izbijanja.
Hodze i hafizi stadoše na raskršce šireci ruke, zovuci i zaklinjuci da se vratimo, da izvršimo carsku volju jer je carska odmah iza bozje. Otjerasmo hodze i hafize, a neke išibasmo. Zaptije i nefere, koje donjotuzlanski dizdar i kadija poslaše na nas, pobismo i pogazismo.
Od juga, od zapada i istoka podoše gomile, sprva polako i kao s nevjericom da mogu uciniti ono na šta ih gnjev goni, ali ih put ugrija, zakoni copora zbiše, uvrede zaptija razgnjeviše, krv njihova krv im razdrazi, pa potrcaše.
Razbora i rasporeda nije bilo koliko za pamet obicnog mutavog janjicara, kamoli da neko kao vojskovodja pokuša ovoj bujici dati duh sigurniji od trenutne srdzbe i cilj dalekosezniji od sjece i paljevine.
Zadahtani, zapjenjeni, banusmo Tuzli na caršiju.
Kapetan donjotuzlanski je znao šta se sprema.
Porucio je – ne dirajte u moj konak i Stevanijinu krcmu, a ostalo – od Boga vam prosto bilo! Iselio je na imanje, na Vijenac, a oko konaka postavio sigurne straze. Ja strazama dodadoh još sedam snaznih momaka sa sjekirama, i svog sina, pa se vrnuh i uletjeh u vrevu, u gomile koje su urlale sokacima.
Sabrah trideset ljudi i povedoh ih na drvenu utvrdu usred varoši. Otud azapi pripucaše, dva seljaka mi raniše, a kad ostali cuše kako ranjeni vrište, pobjegoše u sokake, u pljacku, a tvrdjavu ostaviše meni, Kavgi Mustafi i još dvojici-trojici ovakvih kao mi. Kad vidjeh da utvrdi ništa ne mozemo, digoh i ja ruke od nje. I mene je spopala seljacka zudnja za rušenjem, za paljevinom i grabezom.
Lijecem ja sa sabljom u ruci i drazim i raspaljujem oko sebe,
poleti, komšijo,
udri, ne biraj,
eno, eno Ademage zitara, njega, njega braco, de, ko još bjegunca s ledja nije upolovio, ovako, po lijevom ramenu… ohoho! na hambare, ljuuudi, nosite, naše je to zito,
heej, eno stambolije, gledaj kako niz caršiju bjeguca, stigni ga, kurvinog sina, posijeci, gledaj kako se ugojio, majku mu lopovsku, još jednom, još jednom! Pretresi mu pojas, mozda je koji seljacki groš u cemeru! Kundure, ponesi kundure, amidza ti bos po selu tabana, hahaha!
ee, ovog pustite meni, ovaj je na sablji vještiji, izginuce vas devet sjekiraša dok mu se glave dohvatite, meni ga pustite! Bilerum turke pasji sine!? A bilerum bošnjacki? Oho, vidi, vidi, pa ti znaš i ravni hod! I kruzni izmah! Oho! A što te ne bi na Oziji, tamo da izmahuješ? Na! Na! Hoh! Tako! Ljudi, ko hoce s ovog Osmanlije šta da uzme, poklanjam mu!
Udri, udri komšijo,
sutra ce nas potjere po Konjuhu vijati. Ako mene stigne kuršum neferski ili sablja krdzalijska, sahrani me negdje u potoku, pa mi samo Fatihu prouci, mom sinu reci gdje lezim, a ti bjezi dalje, ne daj se! A ako tebe stigne kuršum neferski ili sablja krdzalijska, i ja cu tebe tako sahraniti i grob ti obiljeziti kako dolikuje dobrom domacinu i cestitom tezaku. Kucu cu ti ponekad obici, imanje nadgledati, na Bajram cu te zamijeniti, djeci šecerke podijeliti, pa sjesti za sofru s najstarijim tvojim sinom uz desno koljeno.
Udri, komšijo, udrite, braco, naše je svakako u krvi mrijeti, u svojoj ili tudjoj!
Ali,
neka lipše seljak, neka mu ljetina pogori u klasu, neka mu porod u oskudici oboli i u ranama se raspadne! Neka bude proklet seljak kad je takav kakav je!
Samo nas cetvorica s Ozije posjekosmo nekoliko stambolija i domacih lizisahana koji su zivjeli od carske uprave. Ostali se kao kurjaci ustremiše na ducane, na kuce, na hambare. Cim koji napuni njedra ili vrecu, odmah se trkom vrne kuci završivši svoju osvetu, hvaleci Boga što nije zalud silazio u caršiju i moleci ga da ucini da bude što manje svjedoka njegovom ucešcu i ovom njegovom plijenu i odnošenju. Oni najzakrvljeniji uništiše što nisu mogli ponijeti. Pogalamiše, priprijetiše, pa:
hocemo li, rodjo, kuci! Okasnicemo.
Pred mrak još jednom obidjoh kapetanov konak. Zatim se zaputih kuci preko Ilincice i Dubrava. Na Kolukcinici me stize moj sin. Napljackao oruzja, zenskog ruha i nakita – punu vrecu, a po vrhu uprtio nov djeciji dubak. U hodu mi odbroji jedanaest dukata i osamdeset groša, veli
babo, ovo tebi i materi da se ponovite, a za preostalo cemo kupiti dva vola i dva konja.
Ne rece mi koliko je sebi ostavio.
Putujemo poljem i lugovima, sin poskakuje i hvali se drskošcu i junaštvima po tuzlanskim sokacima, a ja otrijeznjen, smiren, sabirem racune proteklog dana: bila je plaha a kratka buna seljacka, neko je cimnuo jednim od stubova na kojima se carska uprava drzi, cimnuo i okanio se. To nije osjetio ni zvornicki muselim kamoli vezir iz Travnika, a gdje je tek Stambol i car u njemu, uho gluho za seljacke nevolje!
Nas, gladne i zbog svakakva zla ozlojedjene, nazvace hajducijom i bezboznicima. Poslace vojsku na nas…
Tvrdjava ce se u Tuzli sagraditi, a krec i pijesak ce neimari miješati s vrucom krvi seljackom ne bi li utvrda tvrda bila, da Bog da je sirotinja raznijela, sebi bolje kuce gradeci!
Zlo što ga carskom upravom zovu, zvijer je još jaka i svemocna. I što je više spolja biju i ranjavaju, sve je u sebi tješnja i na osvetu brza i krvolocnija. Poklopila je golema prostranstva, kraja joj nema. A strašna joj je moc u sili, zatim u zabludi i strahu podanika.
Pred Durdevikom poškropi nas mirisna kišica, zapjevuši u lišcu, zapljeska u vodi kraj koje hodimo. Poturismo oba oznojene glave da nas blagoslovi svjezinom.
U najezdi nije se mnogo izgubilo. Vecina seljaka povela je kuci ko kravu, ko konja, ili potjerala gomilicu ovaca, ili je uprtila cilim, kazan, kacicu sira, ili makar bakreni sahan s kapkom. Zadat je strah upravi u sandzaku. Kuluka nece biti bar za dvije godine. Za kakvu kaznu i osvetu ne brinem. Šavovi carstva mogu pucati, mogu na me iz Stambola rigati sve paklene vatre, samo cu se smješkati. Jer ima Hasan-beg, kapetan donjotuzlanski. Ako se Bog ne javi na molitveni zov, hoce kapetan na molbu druga s Ozije. A ja sam mu ovog puta, izgleda veliku zelju ispunio. I da sam ranjen, ne bih zalio. Tvrda je vjera uglavljena na bojištu.
I Gornja i Donja Spreca ispratiše jesen krkajuci meso iz tuzlanskih ahara, lizuci med iz tuzlanskih košnica, mnoge sprecanske djevojke se poudavaše s tuzlanskim dukatima oko vrata.
U koga je mozak makar kao lješnik, mogao je predvidjeti da ce vlast traziti krivce za bunu i slati nekakvu osvetu zakona. Ali ja sam mirno smještao ljetinu i posprdno pogledao na Konjuh, odakle treba da dodju snjegovi. Jer, ja i kapetan donjotuzlanski smo vjeru utvrdili. A koga bosanski kapetan štiti, tome ni šejhulisam ništa ne moze.
Eej, tromi umu seljacki!
Mlaka rumenkasta jesen se polako smraci, linuše kiše i za njima snjegovi. Bi i zita i mesa i slatkog hošafa i stoci hrane, a snaha mi rodi još jednu unuku. Po lezanju ovaca na solilu zakljucih da ce proljece doci rano i blagosloveno biljem i toplinom, pa ce biti posla tezackim rukama.
Pred Djurdevdan na dvije sedmice dobih vijest da me kadija donjotuzlanski ceka da svjedocim u necijem sporu. Sidjem ja u Donju Tuzlu bez oruzja, bez sigurna jarana, i pravo kadiji ne pitajuci, ne razabiruci po caršiji zašto kadija zove, jadna mi majka seljacka, nikad dovoljno opreznosti seljaku!
Ja kadijinoj mešcemi na vrata, taman da ruku prinesem celu i selam nazovem, a na me nasrnuše trojica, oboriše me, vezaše mi i noge i ruke. Znao sam odmah zašto i otkud, i kako ce se završiti.
Stoji nada mnom starac bjelobrad, cupka bradicu, smješka se, noznim palcem bocka mi sljepoocnicu i zacikava:
“… pa, hrsuze? Hoceš li bunu?”
“Odvezuj, zapalicu ti mešcemu!” prijetim ja.
“Eh, eh! moraš malo sacekati pritku i kandziju!”
“Zar bi ti mene smio udariti, kadijo?” pitam odozdo.
“Hi!”
“Znaš li ti koliko je meni prijatelj Hasan-kapetan?”
“Hihi!”
“Mi smo pobratimi s Ozije. Posjeci ce te ako me darneš.”
“Hihihi! Hahaha! E moja ahmacino!” vice kadija, pa hoda oko mene u carapama, s rukama na zadnjici, kašljuca i sprema se da mi nešta nadugo tolkuje. Onda, ispod haljetka izvuce dug svitak hartije, razvije i kaziprtsom kucka po sredini, a u me gleda. “Vidiš li ovu jaziju? Poslušaj malo!”
“… kadiji donjotuzlanskom, stubu mudrosti, Bog mu uvecao… ee… mmm… a što se tice prituzbe da sam ja pomagao i podsticao na krv i pobunu gorenazvanog Ismeta sina Hatemijinog, od roda Pilavija – i da sam mirno gledao kako on sa svojim seljacima po Donjoj Tuzli vrši razna zlodjela protivna šerijatskim propisima i starim obicajima, to je cista laz, jer ja tog Ismeta i ne poznajem dobro, a kao kapetan donjotuzlanski carskim zakonom potvrdjen na duznosti, uputicu svoje ljude da navedenog odmetnika privedu, a ako se bude otimao, da ga svezu i o prvo drvo objese, neka sluzi kao opomena ostalim nosiocima zlih namjera prema zakonima ovog carstva, ciji sam ja samo vjeran sluga i do kraja odan cuvar i branitelj…”
“Jesi li cuo? Jesi li cuo, pitam te? Šta je, što bleneš? Šta si ti mislio! Da ce jedan kapetan poloziti glavu za nekakvog razbojnika i ubicu? Ja znam da je tebe kapetan cuvao, ali kad je i kapetanu pripeklo pod tabanima, on ce se odreci i rodjenog djeteta u kolijevci, kamoli nece tebe, jednog… jednog ušlje ispod Konjuha. Ti si, budalo, mala brojka u kapetanovom velikom racunu. A šta si ti mislio? Da mozeš uz vjetar pišati? Dobro, necu te ja udarati, ali hoce drugi. Hoce, tako mi Boga… oho-ho!… vam mater lopovsku i buntovnicku, od vas pobozan i poslušan podanik ni danju ni nocu ne moze s mirom da zivi.”
Prodje starac uvrh sobe i sjede na seciju. Jedan od one trojice prinese mu cibuk i zizak navrh lule. Sjedi uceni kadija i svjetuje mene a razgovara sebe,
biva, eto,
Bog je stvorio i bilje i zivotinje i vode i nebo i šume i livade i ljude i porodice, kadiluke, sandzake, ejalete i carstva i svemu je u osnovu postavio nekakav red i zakon, a ko se ne pridrzava reda i zakona, bice helac, bogme, druga mu ne gine. I kao, eto, šejtan je nagovorio nas, neke, da pravimo nered u carstvu koje je na redu i zakonu zasnovano.
“Culi ste, je l’ de, veli, kako se Sarajlije jogune, odgone vezire, carske ljude kamenuju, poreze ne placaju, na vojnu ne idu, culi pa hocete i vi, je li? Mislite, ako se nešto fukare po Sarajevu, Visokom, Hlijevnu, Duvnu i Kupresu uzvrtjelo, da mozete i vi ovdje nered i bezakonje da pravite? Necete, tako mi Boga, dok sam ja ziv, sestru li vam vašu potur-hajducku, naucicu ja vas jednog po jednog pameti. Visicete vi meni na vrh Ilincice, pa ce vam i deveto koljeno skakati iz sna od straha da nije šta pogriješilo prema šerijatskim propisima.”
Nakon kratke srdite šutnje, starac vrisnu:
“Nosite psinu u izbu? Razmekšajte ga!”
Baciše me niz strme i visoke merdevine u nekakav smradan i studen zindan, lobanju, plecke, koljena izubijah i zgulih, a jedan kuk mi utrnje da otad ne mogu na ovu nogu. Sidje jedan od one trojice i pita mene:
“Begefendijo, kako voliš da te bijem?!”
Ja šutim.
Ona dvojica sjede gore uvrh merdevina.
“Udri ga, Bajro, najprije po pleckama. Ja cu po bubrezima. A Meho neka mu malo nagnjeci tabane!” cujem jednog odozgo.
“Hoceš li tako?” ruga se ovaj koji ce da me bije.
Ja šutim.
“Ljudi, da nije mrtav?”
“Nije, nije mrtav. Bajro, pocni po trbuhu! Nece moci vikati.”
“Stani mu za vrat, a udri po slabinama!”
Momak zasukuje rukave, namješta se kako ce bolje da stane kad izmahne. Zazmirim, Boga zazovem da mi pomogne muku podnijeti. Dok batina ne cucnu više moje glave.
“Hatemicu, ne sjecaš se mene?”
“Nešto nisam pri pamcenju.”
“Ja sam Bajro, iz bircanskog kadiluka. Bio sam i ja na Oziji, ama sam izmaknuo ropstvu.”
“Kako, pobogu?”
“Duga prica, nemam za nju vremena.”
“A bi li ti Bajro, meni pomogao? Dacu ti dva zdrava dukata. Cuo si, kadija veli – kapetan nece da zna za me. A ja još ne vjerujem. Da odeš kapetanu i kazeš mu samo gdje sam i kako mi je. Samo to!”
“Ee, moj Hatemicu, ne vrijedi mi ici! Pa ja sam kapetanov sejmen. Pritislo je njega, iz Stambola ga pitaju – šta on to ovdje radi! Zna on za te, ne boj se. Pitali su ga drugi, pitao ga i tvoj brat Muhamed. A kapetan veli – neka vješaju buntovnike, što se to mene tice! Ne vjeruješ mi, Hatemicu? A ako ti se zakunem mrtvom majkom i pejgamberovim imenom? Tako je to s kapetanima, ahbabu.”
“Kad je tako, Bajro, a ti onda – udri! Prosto ti bilo!”
“Ja, bogme, moram. I to temeljito. Ne budem li te dobro nagnjecio, reci ce da sam i ja upetljan s vama, bundzijama. A ja svoj hljeb moram da cuvam. Moje je – slušati. Ti se, Hatemicu, prevrni na stranu, pocecu od slabina. Dok stignem do tabana, ti – s bozjom pomoci, za se ni znat neceš. Bismil-lah!…”
Prope se na prste, objema rukama izmahnu. Ucini mi se da me gvozdena šipka presijece. Toliko me zabolje. Od drugog udarca izgubih svijest.
Eto prijatelju, tako se to sa mnom zbilo. Kavga Mustafa utece u planinu. Šta s ostalima bi, ne znam ti reci.
Vec je drugi mjesec kako gnjijem u ovoj rupi travnickoj. Vikati ne mogu, grlo mi se pocijepalo jaucuci. Ne zamjeri što u snu cvilim, rebra su mi polomili, zube izbili, nokte s nogu pootkidali. Bjezati ne mogu, tabane su mi nagulili. A i sanjam sve nešto ruzno, da Bog na srecu okrene, kao… nekakva se golema zuta rijeka valja, ja se na jednoj obali davim u glibu, zovem, a s druge obale niko se ne odziva. Kad bolje pogledam, a ono… ja i tamo, i ovamo, ali ne mogu nikako da se sastavim. Pa me guše mora i tegoba.
Ti, prijatelju, veliš da si ovdje zbog konja? Nije to ništa. Za ukradena… ovaj, oprosti, za pozajmljena konja ne lezi se više od tri mjeseca. A meni se zna. Kolac ili konopac!
Molio bih te, ako znaš šta je predsmrtnicka molba, kad izidješ, otidji mojoj kuci i reci sinu mom – dobro na mater i na kucu da pazi! A kapetanima – isto kao i Stambolu, da ne vjeruje. Proklet neka je ako se pojami na zutu paru ili na slatku rijec, pa povjeruje!
Ee, jah!
Tako je to. Rodi se covjek. Nebo ga doceka zestinom. Zemlja zatruje isparenjima. Pa umjesto – bozje stvorenje s dušom, on postane zivince krvolocno zbog iznevjerenih njeznosti. Od jada ne stigne ni suzu da utre, ni psovku da zazine, a vec ga pograbe gladni njegove glave.
A sinu mom reci, prijatelju, kapetanima da ne vjeruje. Nikad! I neka on to svome sinu u amanet ostavi! A meni oprosti za predugu pricu.Rijec je, valjda, i data da odmijeni jauk, da olakša muku i razagna stravu.
Derviš Sušić